Piše: Ramiz-ef. Bećirović

Na području Medžlisa Jajce u većini džemata tradicionalno se održavaju šehidski mevludi. Programi tih mevluda su prilagođeni povodu kojim se održavju. Uči se Kur’an, dio mevluda, ilahije, zikr, održi va’zu nasihat i prouči dova. Do pandemije ovi mevludi su bili dobro posjećeni. Imali smo priliku da istim povodom bude svečana akademija na kojoj se okupi mali broj Bošnjaka, a na mevludu se okupi nekoliko stotina džematlija. Prošle godine ovi mevludi su obilježeni simbolično učenjem Jasina, obraćajem imama džemata i glavnog imama i učenjem dove. I ove godine program je isti. Prouči se Jasin, obrati se mjesni imam, zatim glavni imam i prouči dova.

Ovaj tekst pišem iz razloga što se ove godine na šehidskim mevludima okupi vrlo mali broj džematlija iako epidemiološke mjere dozvoljavaju prisustvo većeg broja ljudi.
Posljednji šehidski mevlud je bio u džematu Bešpelj (24.7.) gdje je bilo takođe malo prisutnih džematlija. Prisutne džematlije je poselamio i zaželio dobrodošlicu imam Abdurahman- ef. Mujak, proučen je Jasin, va’z je održao glavni imam prof. Zehrudin-ef. Hadžić, a dovu je proučio Ramiz-ef. Bećirović.
Svo vrijeme sam razmišljao o borbi Bosanskih gazija, o najboljim sinovima Bosne-šehidima, te o našem odnosu prema njima. Pitao sam se šta je to bilo preče taj dan u podnevskom vremenu za džematlije džemata Bešpelj pa ih je malo bilo prisutnih. Šta je spriječilo džematlije iz susjednih džemata pa ih nije bilo na ovom šehidskom mevludu. Iz Jajca sam krenuo u 12,00, sati i stigao na vrijeme, učestvovao u programu i u Jajcu sam ponovo mogao biti u 15,00 sati, sto znači za tri sahata. Šta nas to sprječava da nemožemo žrtvovati tri sahata da odamo dužno poštovanje šehidima bilo koga džemata na našem područuju. Svima nama treba da predstavlja čast da budemo na mjestu gdje se spominje časno ime šehida- svjedoka Istine, onih koji su sebe ukurbanili u temelje opstanka vjere, Domovine i naroda.
Trebamo poredati prioritete. Prioritet treba da nam bude izdvojiti dva tri sahata za vikend i prisustvovati šehidskom mevludu. Džamije su nam komotne, a ima i avlije pa uz ozvučenje možemo pratiti program, i učestvovati u dovi ako želimo da se naši šehidi na Sudnjem danu zauzmu za nas, njihove najmilije, da budemo od onih koji će biti dostojni pogleda u njihova nurli lica.
U knjizi Vječna pouka – monografija šehida i poginulih boraca Jajca navedeno je 329 šehida i poginulih boraca Jajca. Kada se ovome doda i broj onih koji su ubijeni prilikom zločina nad Bošnjacima Jezera, Čerkazovića i Ljoljića, Kokića, Cvitovića, Volara, Jajca, te pojedinačna ubijanja Bošnjaka i Bošnjakinja u Jajcu, Vincu, Pljevi i drugim mjestima, broj šehida jajačkog područja je zaista veliki s obzirom na ukupan broj Bošnjaka koji su do agresije živjeli na ovim područjima. Bošnjaci su nakon povratka iz muhadžirluka pristupili obnovi kuća,
džamija, mesdžida i mekteba, te izgradnji šehidskih spomen obilježja u džematima. Tako su izgrađena šehidska spomen obilježja u Lendićima, Bučićima, Kruščici, Šibenici, Vincu, Pšeniku, Lupnici, Divičanima, Kuprešanima, Bešpelju, Jezeru, Vlasinju, Cvitoviću, Bešnjevu, Doganima, Bulićima, Biokovini i Barevu. Većina šehidskih spomen obilježja izgrađena su u vidu šadrvana, a na Vlasinju je ugrađen zarobljeni trofej – četnički tenk.

U haremu džamije Esme sultanije 2017. godine izgrađeno je Centralno šehidsko spomen-obilježje a otkrivanje – otvorenje je upriličeno za Dan 305/705. Slavne jajačke brdske brigade, u povodu dvadeset pete godišnjice 01. decembra 2017. S pravom mogu reći da mnogi naši šehidi su pripadali istinskom dijelu Bošnjaka i patriota naše domovine, koji su na vrijeme shvatili (aprila 1992. godine) da je došlo vrijeme da Bošnjaci, ali i druge patriote trebaju braniti svoju zemlju, pa ako treba za istu i ginuti. Naši šehidi su od onih koji su pitali šta treba da daju za Domovinu, i dali su sve što su imali, svoje živote. To nemamo pravo zaboraviti, ali imamo obavezu i odgovornost pamtiti. Bošnjaci su više od jednog stoljeća to činili za tuđe zemlje i tuđe interese, u prvim borbenim ešalonima – širom kršovitog Balkana i dalje. Spominjali su se podvizi hrabrih Bošnjana na: Kavkazu, Austriji, Italiji, Mađarskoj i drugim zemljama, ali je ta borba bila pod nečijom tuđom komandom i za nečije ‘više ciljeve’. Bošnjaci su nakon dugog vremenskog perioda bili u prilici da se dokažu u odbrani svoje vjere, svoje zemlje Bosne i Hercegovine i svih naroda u njoj. Znali su da je došao čas u kojem je svako imao priliku dokazati se ili popraviti, jer krvava agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu trajala je nekoliko godina. U tom vremenskom periodu bilo je prilike za svakoga: za heroje da uđu u legendu, za kukavice da očeliče, za neopredijeljene da se opredijele. Bošnjaci su se borili za odbranu domovine i uspjeli su obezbijediti prostor za sebe i sve one koji Bosnu i Hercegovinu smatraju svojom domovinom. Zato mi Bošnjaci ne smijemo nikad zaboraviti agresiju i genocid koji je nad nama počinjen. Svoju historiju trebamo pamtiti i svoju historiju mi trebamo pisati, jer ako dozvolimo da nam drugi historiju pišu, naša borba će biti lažno opisana, te naši najmlađi neće biti upoznati koliko su nam dinski dušmani zuluma učinili, šta su nam sve bili namijenili, ali uz Allahovu, dž.š., pomoć, naše gazije uspjeli su nas odbraniti i veliki dio zemlje Bosne i Hercegovine osloboditi. Ako dozvolimo da nam drugi pišu historiju ponovo će biti slično kao i poslije Drugog svjetskog rata, kada su u nekim našim selima postavljene spomen-ploče da je to mjesto 1942. godine oslobodio neki bataljon, neke proleterske crnogorske brigade. Stariji Bošnjaci znaju kako je ta ‘Proleterska’ to mjesto oslobodila i od koga ga je oslobodila. Teško li je bilo tome bosanskom selu i tim Bošnjacima, koje su Crnogorski proleteri ‘oslobodili’. Dužni smo stalno sebe i druge potsjećati da su naše gazije bili hrabri i neustrašivi, istinski heroji iz čijih primjera buduće generacije trebaju učiti i naučiti kako se voli i brani svoja vjera, čast, porodica, domovina. Mnogi su bili primjer bošnjačkog vojnika koji je po svom kodu uvijek bio hrabar, častan i neustrašiv.

Mi smo oni koje je Gospodar počastio da budemo savremenici najčasnije generacije koja je ikad hodila Bosnom, mi smo oni koji su određeni da ponesemo emanet naših šehida i gazija. Tamo gdje su oni stali, s tog mjesta mi moramo, In šaa Allahu teala, krenuti s bajrakom pod kojim su naši šehidi svoje živote ugradili u temelje naše domovine i koračati do pobjede istine. Svjesni da tamo gdje mi stanemo sa istinom, nastavit će Din-dušmani sa lažima. Mi smo ti koji prvi moramo, In šaa Allahu teala, proći kroz cilj historije, imajući uvijek na umu da su šehidi živi, ali mi to ne osjećamo.