Piše: Ammar-ef. Keško

Nalazimo se u posljednjoj trećini svetog mjeseca Zu-l-ka’de, koji je vjesnik mjeseca hadža i kurbana. Ove godine bajramske dane dočekujemo u mjesecu julu.

Muslimani širom svijeta, pa tako i ovdje kod nas, u našoj domovini, polahko se pripremaju za kurban-bajram. Hadžije koje Uzvišeni pozva da hodočaste sveta mjesta, Mekku i Medinu, se polahko spremaju da obave petu islamsku dužnost. Ali kod nas, ovdje u Bosni i Hercegovini, ovaj bajram i sveti mjesec, koji će biti u mjesecu julu imaju sasvim drugu dimenziju i težinu.

Dok se muslimani svijeta veselo pripremaju za nadolazeće praznike, mjesec juli, kod Bošnjaka, u Bosni i Hercegovini i svijetu, protiče u znaku priprema za dženaze i posljednji ispraćaj nevino ubijenih u genocidu na području Srebrenice. Srebreničke majke po posljednji put pregledaju posmrtne ostatke svojih najmilijih prije nego ih prekrije zeleno platno, i prije nego konačni smiraj nađu u Memorijalnom centru u Potočarima. Preživjeli iz Marša smrti, također, pažljivo organizuju i završavaju pripreme za Marš mira, koji će i ove godine okupiti na stotine, hiljade stranaca sa različitih krajeva svijeta, koji će koračajući istom onom trasom kojom su koračale hiljade ljudi ’95.-e godine pokušavajući naći spas, odati počast stradalim i poslati poruku mira živim.

I srebrenička sela smještena uz Trasu smrti, također se pripremaju da prime na stotine i hiljade musafira, jer je to jedino vrijeme u godini kada ona ožive, makar na nekoliko sati, a onda zamuknu i zašute do sljedeće godine. Jer, tim povratnicima, to je bajram, kada barem jednom godišnje imaju priliku ugostiti musafire. A u tim selima, majke i nane, sa pendžera posmatraju strance i kao da nešto traže. Pojavi im se iskra u oku, i onda izlaze iz kuća prilazeći strancima i mole ih da kod njih svrate. Započinju razgovor riječima: „Moj sin je izgledao baš kao ti, čak istu i kosu imate“. A strancu se nešto stegne u grudima, vikao bi na sav glas, a glasa nema. Daha nema. Pod otvorenim nebom mu tijesno. A srebrenička majka ga miluje i ljubi ga u obraz, kao da je njeno rođeno dijete. Duša joj se cijepa, al srce joj se smiruje, jer je možda po posljednji put ovodunjalučkim očima, u jednom strancu prepoznala svoje izgubljeno dijete.

I svake godine priča se ponavlja. One nisu izmišljene, svake godine učesnici Marša mira su svjedoci. Akteri ovih priča se vraćaju i posjećuju te majke. Postaju njihova djeca, jer je to jedini način da umire majčinska srca, čija djeca su nestala.

Jedan mudri čovjek je rekao: „Zemlja pomješana vodom tvori blato, dok, zemlja pomješana krvlju pravi domovinu“. Čovjeku ostaje da se zapita:“Koliko je krvi potrebno proliti da bi se ovdje živjelo u miru? Koliko sinova i kćeri treba žrtvovati da bi domovina opstala? Koliko vremena treba proći, da bi srebreničke majke, i sve majke Bosne i Hercegovine dočekale pravdu za svoju nevino ubijenu djecu?“

Ovaj bajram, kada Bogu žrtvu budemo prinosili, zapitajmo sami sebe, da li smo dostojni barem prvidine slobode i života u našoj domovini? Da li smo dostojni žrtve naših šehida i njihovog šefa’ata? Da li ih se sjećamo samo u bajramskim danima ili smo njihove žrtve svjesni tokom godine. Jer kada dođe juli, ne trebamo se sjećati samo Srebrenice. Trebamo se sjećati i Ahmića, Jezera, Prijedora, preko hiljadu ubijene djece grada Sarajeva…

Učimo li našu djecu historiji i istini, ili smo pustili da ih virtuelni svijet odgaja i svjetonazor im pokazuje?!

Govorimo li i učimo li našu djecu kad je bio juli?

(MIZ Jajce)