Na današnji dan umro šejh Mustafa-ef. Čolić

Na današnji dan umro šejh Mustafa-ef. Čolić

Piše: šejh Ramiz ef. Bećirović

U Bosni i Hercegovini, pa tako i u Jajcu, od vremena fetha pa do današnjih dana, djelovao je i radio veliki broj učenjaka. Bilo ih je koji su obnašali i najviše funkcije u Bošnjaka u vjerskoj hijerarhiji. Mehmed-ef. Tevfik Okić rođen u Jajcu, bio je zamjenik reisul-uleme, a kada je reisul-ulema  hafiz Sulejman-ef. Šarac penzionisan do izbora Mehmed Džemaluddin-ef. Čauševića, bio je reisul-ulema IZ.

Među onima koji su službovali u Jajcu posebno su se istakli  hafiz Sinanuddin-ef. Sokolović i šejh muderris Mustafa-ef. Čolić. U Jajcu  je bilo i sufija – učitelja naše duhovnosti. Neki su djelovali usmenom riječju, a neki i usmenom i pisanom. Među onima koji su u Jajcu živjeli i djelovali i usmenom i pisanom riječju značajno mjesto zauzima šejh muderris Mustafa-efendija Čolić. Budući da sam se sa  šejh  muderris Mustafa-ef. poznavao, družio, njegove savjete i upute slušao i od njega učio preko 30 godina, u najkraćim crtama napisat ću ono što smatram da u ovom tekstu treba iznijeti.

Mustafa-ef. Čolić je rođen  1. marta 1921. godine  u Pločniku-Sokolovići, Općina Rogatica. Roditelji su mu Šaćir i Devlija-hanuma, rođena Smajić. Početno osnovno i vjersko obrazovanje stekao je u rodnom mjestu. Za šest godina, pred četvericom muallima, savladao je u mektebu sve ilmihale koji su se u to vrijeme izučavali: Tuhfetul-ihvan, Bidajetul-inas i Fikhul-‘ibadat. Znao ih je skoro napamet.

U porodičnoj kući još kao dječak predvodio je džemat u noćnim namazima. Osnovnu školu završio je sa Demkom Andelić, među osamdesetero srpske djece. 

Kada ih je učitelj pitao šta su po nacionalnosti, i jedan i drugi su rekli da su Turci. Učitelj ih je ispravio rekavši: „Vi ste Srbi muslimanske vere“.

Pošto je muderris Mustafa-ef. Čolić bio najbolji učenik, oba učitelja, jedan Srbijanac, a drugi Hrvat, posebno su ga pazili. Samo jedanput je kažnjen i to kada je iz bukvara iščupao kraljevu sliku.

Nakon što je položio prijemni ispit za Šerijatsku gimnaziju, nekako pred početak nastave, ozlijedio se sjekirom. Razbolio se od trovanja krvi čije je liječenje potrajalo mjesec dana. Nakon ozdravljenja, amidža Bećiraga upisuje ga u Merhemića medresu u Sarajevu. Dva mjeseca poslije, amidža je poslušao savjet travničkog kadije, te ga upisuje u reformisanu Elči Ibrahim-pašinu medresu (Fevziju) u Travniku u kojoj je bilo još slobodnih mjesta. Nakon polaganja specijalnog ispita upisuje se u nanovo opremljenu Medresu sa dobro uređenim internatom. Bio je odličan učenik, te je drugi i treći razred Medrese završio za jednu školsku godinu.

Uoči samog Drugog svjetskog rata završio je školovanje u Elči Ibrahim-pašinoj medresi sa više od dvadeset petica i jednom četvorkom u završnom svjedočanstvu. Bio je najbolji učenik svoje generacije. Spominjao je da su ga muderrisi u Medresi voljeli i pazili, a i on je njih poštovao i volio. Po  završetku Medrese slijedio je imamski posao, a zatim  i prvi muhadžirluk.

Nakon povratka kući, po babinoj želji, odlazi u selo Rijeka, džemat Podžeplje gdje će kod babinog daidže klanjati teravih-namaz. Pošto je u Podžeplju bila sagrađena nova džamija, ostao je da radi kao imam i muallim.   Dekretom Ulema-medžlisa u Sarajevu 26. januara 1941. godine dobio je  postavljenje kao imam-muallim u džematu Podžeplje (srez Rogatica). Ovaj dekret će mu biti kasnije uručen. Tu ostaje osam mjeseci i završava jednu hatmu sa četrdesetero djece. Zatim odlazi kući radi odmora. Tu, kod roditelja, 1941. godine zatiče ga “srpski ustanak”. Te godine, u dvadesetoj godini njegova života, u mjesecu julu majka mu umire od upale pluća. Četnici mu ubijaju oba djeda, oca, dva brata, amidže, daidže i drugu bližu rodbinu. Dvije sestre su mu žive zapaljene u kući. Amidžinica koja je to posmatrala iz obližnje štale, sa dvije preostale sestre, ostat će u životu i to će mu kasnije kazivati.

U intervjuu za Islamske informativne novine Preporod 1996. godine, za svoje najbliže srodnike izjavit će: “Svi moji preci pobijeni su od strane četnika zbog kelimei-šehadeta.”

Nakon povlačenja domobrana iz Rogatice, te pred četnički upad u ova mjesta, on  odlazi preko Goražda, Foče, Kalinovika i Mostara za Sarajevo. Zajedno sa drugim muhadžirima smješta se u prepune prostorije Gazi Husrev-begove medrese. Pred Kurban-bajram, 14. novembra 1941. godine, otac Abdulaha Konjicije, Ibrahimaga odvodi ga iz Sarajeva da bude imam u džematu Ostružnica, kod Fojnice. Sudbina je bila da je pedeset i jednu godinu poslije, 14. novembra 1992. godine, šejh Mustafa-ef. kao muhadžir, ponovo izbjegao od četničkih bandi i došao na ovo  isto područje.

Iz  džemata Ostružnica kod Fojnice javlja se pismeno Ulema-medžlisu u Sarajevo: “Izbjegao sam prije pet mjeseci od četničkih bandi iz mjesta službovanja preko Goražda, Foče, Mostara u Sarajevo.

Iste godine dobio je dva dekreta o postavljenju: prvi za džemat u Podžeplju, a drugi za džemat Voljevac-Ostružnica kod Fojnice. Dekret Ulema-medžlisa o  postavljenju  za imama i muallima u džematu Voljevac-Ostružnica važio je od 28. marta 1942. godine. Dekretom od  24. novembra 1945. godine  produžava mu se rad kao imama i muallima u istom džematu.

U vremenskom periodu, između 1945. i 1949. godine, Mustafa-efendija postaje derviš. Upoznavanje  sa mladim intelektualcem Halidom Salihagićem bilo je presudno za njegov ulazak u tarikat. Ova dva mlada tragaoca za istinom, u najpoletnijim godinama svoga života, u istom mjesecu postaju derviši. Muderris Mustafa-ef. kod šejha derviša Ridvan-efendije Bodovije, a Halid-ef. Salihagić kod šejha Džemil-efendije Numanagića. Pred smrt šejh Ridvan-ef. Bodovija idžazetnamom će promovirati Mustafa-efendiju u šejha i svoga halifu – nasljednika. Ubrzo nakon toga muderris Mustafa-efendija je pozvan na odsluženje vojnog roka i odlazi u “kovačnicu novih ljudi – Jugoslovensku narodnu armiju” u trajanju od dvije godine, a Halid-efendija na prisilni rad od mjesec dana na Romaniju.Po otsluženju vojnog roka vraća se na mjesto imama u isti džemat – Voljevac, Ostružnica kod Fojnice.

Rješenjem Ulema -medžlisa u Sarajevu od 17. januara 1952. premješten je za imama i hatiba džemata Atik-džamije u Fojnici. Na njegov zahtjev 03. juna 1954. godine  premješten je za imama i hatiba džemata Šaban-efendijine džamije u istom gradu.  17. ramazana 1955. godine Mustafa-ef. seli iz Fojnice u Jajce. Sa ovim datumom postavljen je za imama, hatiba i muallima džamije Esme-sultanije u Jajcu i na tim dužnostima ostaje sve do penzionisanja 1987. godine. Kada je Vrhovno islamsko starješinstvo donijelo Uredbu o zabrani nošenja ahmedija i džubbi svim imamima osim u toku njihovog obavljanja vjerskih dužnosti, Mustafa-ef. Čolić je uputio molbu reisul-ulemi da bude od toga izuzet, jer je to stalno nosio, ali je 25. juna 1962. godine  dobio odbijenicu. Pričao bi nam kako ga je ta odbijenica plaho ražalostila.

Muderis Mustafa-ef. se svojim radom nametnuo sredini u kojoj je živio i radio. Više ljudi mi je pričalo kako bi kroz našu čaršiju ili na zajedničkoj kahvi s muderris-ef. često u društvu bili uglednici ovoga  grada: posljednji jajački kadija Mehmed Alija Kapetanović, hafiz Ejub-ef. Makić, hafiz Mustafa-ef. Bubrić i drugi. Džematlije našega područja i imami su ga oslovljavali “muderrisom”. To su činili i rukovodioci u Islamskoj zajednici. U to sam se više puta i sam uvjerio  u raznim prilikama kada sam s muderris Mustafa-efendijom bio u društvu prilikom službenih posjeta visokih zvaničnika IZ u Jajcu, te na raznim sjednicama, seminarima i drugim skupovima. 

Pomenut ću samo dva slučaja: Na jednom sastanku imama ovoga područja, koji je održan u džamiji Esme-sultanije u Jajcu, gosti predavači bili su: Husein-ef. Đozo iz Sarajeva  i dr. Sulejman Mašović  iz Zagreba. Nakon sastanka uz kahvu i mehabbet dr. Sulejman Mašović reče: „Muderris-ef.,  ja bih bio derviš, ali ako mi ti hoćeš biti šejh.“Drugi slučaj: Prvog  juna 1982. godine u Kizlaraginoj džamiji u Mrkonjić Gradu je održan sastanak imama Banjalučke regije.

Sastankom je rukovodio predsjednik Starješinstva IZ BiH, Hrvatske i Slovenije dr. Ahmed-ef. Smajlović. Mene je zadužio da vodim zapisnik. Isti dan je u Sarajevu bila dženaza rahmetli Husein-ef. Đozi, te je dr. Smajlović, negdje u pola sastanka, morao napustiti kako bi stigao na dženazu. Vođenje sastanka  povjerio je muderris Mustafa-ef. Čoliću, rekavši: „Sastankom će dalje rukovoditi muderris Mustafa-ef. Čolić“

Organi Islamske zajednice prateći njegov rad 03. februara 1966. unaprjeđuju ga u vjersko-prosvjetnog referenta (glavnog imama) Odbora IVZ Jajce, i tu dužnost je obavljao do 02. marta 1977. Istovremeno je, u kontinuitetu, obnašao dužnost imama i  hatiba džamije Esme-sultanije i muallima mekteba u Jajcu. 

Pored ovih dužnosti naš uvaženi muderris-ef. je bio pravi aktivista, te je tako obavljao mnoge dužnosti i bio na raznim funkcijama u Islamskoj zajednici i Udruženju Ilmijje. Tako je u nekoliko navrata obavljao dužnost sekretara Odbora IZ Jajce, a u dva mandata bio je predsjednik Odbora IZ Jajce. Biran je za člana Sabora IZ u BiH Hrvatskoj i Sloveniji, te za člana Vrhovnog sabora Islamske zajednice u bivšoj Jugoslaviji. Bio je aktivan član Udruženja Ilmijje. Dugi niz godina rukovodio je seminarima koji su održavani za članove Udruženja za područje Jajca, Mrkonjić Grada, Šipova i Glamoča.

Rahmetli muderris Mustafa-ef.  bio vrlo tolerantan,  nije provodio nikakve represije ili nametao neke stege svojoj  porodici,  pa čak ni  svojim kolegama dok je bio glavni imam, a ni kasnije kao predsjednik Odbora IZ Jajce. Međutim,  bio je veoma strog i principijelan prema sebi.

Brojni primjeri iz njegovog života su najbolji svjedok ove tvrdnje. Iznijet ću samo neke. Nikada iz kuće nije izlazio bez svijetle košulje skopčane do pod vrat, sa kapom i u sakou, čak i ljeti. Uvijek je imao  šnajdera koji mu je po mjeri krojio odijela, duge zimske  kapute i mantile koje je nosio u proljeće i jesen, te mantile koje je oblačio u džamiji umjesto džubbe.

U svojim nastupima i svome predstavljanju islama bio je izrazito širok, tako da je odstupao od stereotipa toga vremena. Nastojao je da ljudima olakšava, da im učini vjeru lijepom i omili Uzvišenog Allaha, dž.š. Imame je volio bezrezervno, punim srcem, i to nije nimalo skrivao. Čak je govorio, prema hadisu, da ako su iko evlije (Allahovi odabranici) toga vremena, onda su to imami, jer svojom javnom pojavom na dženazama, u džubama i ahmedijama, podsjećali su na smrt, na ahiret, a samim time i na Allaha, dž.š.

Prilikom svečanog otvorenja mesdžida na Gornjem Bešpelju u ovom džematu bio je mladi imam Šefko-ef. Sulejmanović. Tom prilikom u svome govoru okupljenom džematu javno je rekao: „Starijeg hodžu treba ljubiti u ruku, a mlađeg, kao što je vaš Šefko-ef. treba ljubiti i u ruku i u čelo.“

Ovakva javna podrška jednom mladom imamu mnogo je značila, a pogotovo kada je dolazila od osobe kakav je bio šejh  muderris Mustafa-ef. Čolić. Svi koji su živjeli u tom periodu znaju šta znači moralna podrška nekome ko je tretiran kao građanin drugog reda, a imami su u tom vaktu,  vaktu  socijalističke vladavine zaista tretirani građanima drugog  reda.

Zadnju paru koju je imao, muderris Mustafa-ef. davao bi prosjaku, nikad se ne obazirući na to,  ko je i šta je taj prosjak.Nikad nije dangubio, nije pričao o drugima, ni o sebi, već o islamu i onome što će koristiti. Imamima je govorio: „Ako nejmate djece u mektebu da učite, nemojte dangubiti, učite sebe jer će vam to u životu koristiti.“ Za sebe je govorio: “Ja sam hodža i derviš.”

Jedan od njegovih životnih saputnika koga sam gore spomenuo šejh Halid-ef. Salihagić bio je njegov korektiv kakav bi poželio svaki uman čovjek. Takva dva ahbaba bilo je teško naći u Bosni. Više od drugih svojih savremenika posvetio se teorijskom izučavanju tesavvufa,  pišući, prevodeći i komentarišući više djela. On je iza sebe ostavio veliki broj autorskih djela, prijevoda i komentarisanih prijevoda. Do sada je objavljeno preko dvadeset naslova, a još skoro toliki broj u rukopisima i pripremi čeka na objavljivanje. Pored toga šejh Mustafa-ef. je bio učesnik na nekoliko znanstvenih skupova na kojima je predstavio svoje referate. Bio je izuzetan poznavalac arapskog jezika, posebno klasičnog. Poznavao je i turski jezik.

Prije na desetak godina nego što će Islamska zajednica pokrenuti akciju za ubiranje zekata i sadekatul-fitra za medresu u „Bejtu-l-mal“, on je to aktuelizirao u Jajcu. Njegova objašnjenja razloga zašto tako treba biti i danas su aktuelna. Pišući o Šejhovom životu i radu  dugogodišnji rukovodilac Vjerskoprosvjetne službe Rijaseta IZ mr. Muharem-ef. Omerdić između ostalog kaže: “Sa Muderrisom, kako sam ga i sam oslovljavao, poznajem se od 1965. godine. On je bio ahbab moga dede i babe. Tri godine sam zaredom dolazio na ramazansku praksu na njegov teren. To su nezaboravni trenuci moga života. Učio me je o onome što do tada nisam čuo. Njegovo ponašanje kao hodže učenicima je ulijevalo ljubav prema imamskom pozivu. Moji kontakti su ostali sa njim do njegova preseljenja na ahiret. Uvijek mi je davao podršku i podsticao moj rad. To je činio i prema drugima.”

Ostvarivao je uspješnu saradnju sa katoličkim svećenicima i pravoslavnim sveštenicima, te sa društveno-političkom zajednicom, a za dobrobit svih ljudi koji su živjeli na ovim prostorima. Njegova plodna saradnja bila je dobro primijećena i ljudi su ga i zbog toga cijenili i poštovali.

Iako je naš muderris Mustafa-ef. zaista uživao veliki ugled kod velikog broja džematlija i u kompletnoj Islamskoj zajednici, ipak je bilo i onih koji su iz zavisti ili nečeg drugog nastojali mu napraviti neku smicalicu ili podvalu. Tako je Starješinstvu IZ u BiH protiv njega bila upućena pritužba sa lažnim navodima da bi, nakon tri mjeseca tadašnji predsjednik Starješinstva IZ,  Naim-ef. Hadžiabdić podnosiocima poslao službeno pismo (br. 3827/65, od 25. novembra 1965. godine) u kome je, između ostalog pisalo: “Mustafa-ef. spada među naše najvrjednije imame”. Penzionisan je 31. marta 1987. godine.

Kao i većina imama koji su u socijalističkom vremenu obnašali odgovorne dužnosti i naš muderris Mustafa-ef. je bio pod stalnom prismotrom Uprave državne bezbjednosti – UDBA. Iznijet ću sljedeće primjere tome u prilog. U 1982. i 1983. godini, prije sarajevskog procesa muslimanskim intelektualcima, nekoliko puta u Odbor IZ  Jajce je dolazila jedna mlađa žena pod hidžabom u crnoj odjeći. Ta žena je dolazila da sluša predavanja muderrisa Mustafe-ef. Čolića.

Pošto sam ja tada bio vjersko-prosvjetni referent (sadašnja funkcija glavnog imama), a kako sam u kancelariji Odbora radio prije podne, zadesio sam se dva puta kada je dolazila spomenuta mlađa žena. Jedan dan su me pozvali u SUP na razgovor, a muderris-efendiji su u isto vrijeme došli u kancelariju.

Ispitivali su nas što dolazi spomenuta žena u Odbor IZ ko je ona, čime se bavi, šta priča, itd. Pošto ta žena nije ništa pričala, a i mi je nismo ništa pitali, lahko je bilo dati odgovore.Muderris-ef. i ja isto smo im kazali:  „Spomenuta žena je za nas kao i sve druge džematlije koje dođu u Odbor IZ. Žena o kojoj je riječ, dođe, pokuca na vrata, pita je li slobodno, nazove selam, uđe i sjede na stolicu s lijeve strane vrata, uz zid. Hasan, koji nam je pekao kahve, ispeče kahvu i njoj koju ona polahko sjedeći ispije. Ona ništa ne priča, samo dođe da sluša muderris-efendijina predavanja.“ 

Nakon završenog ispitivanja došao sam u Odbor i tamo zatekao muderris Mustafa-ef., pomalo nervoznog. Odmah mi ispriča da su mu dolazili iz UDBE i pitali ga za onu ženu što je dolazila. Ja se malo osmijehnem i kažem mu da su i mene zvali i ispitivali me također o spomenutoj ženi. Uglavnom naši odgovori su bili identični, a nisu mogli ni biti drugačiji.

Kasnije, kad je podignuta optužnica za sarajevski proces, bilo nam je jasno što su oni tu ženu pratili i nas o njoj ispitivali, jer je i ona kao i drugi bila nevino optužena. Pored velike širokogrudnosti, šejh muderris Mustafa-ef. je bio izuzetno hrabar kada je to bilo potrebno. Jedne prilike kada su došli policijski inspektori, te ga štošta počeli ispitivati,  Šejh se na njih izvikao tako da su to čuli svi na hodniku i u drugim kancelarijama.

Vikao je: “Vi od mene pravite neprijatelja ovog naroda i ove države, od mene kome su četnici poklali i pobili svu najbližu porodicu. Vi ste neprijatelji ove države i među vama će se pojaviti oni koji će je srušiti.”

Šejh muderris Mustafa-ef. je uz svoju hrabrost i odvažnost, i u najtežoj situaciji umio naći i ponuditi izlaz. Kada je 1979. godine pokrenuta velika hajka na rahmetli Husein-ef. Đozu i na Islamske informativne novine Preporod i kada je bilo upitno da li će Preporod i dalje izlaziti ili ne, tada su održani regionalni sastanci Udruženja Ilmijje BiH, te je za Travnik održan sastanak u Donjem Vakufu. Pročitana je informacija nakon koje je trebala uslijediti rasprava prisutnih imama, članova Udruženja Ilmijje.

Među prvima koji su se javili za riječ bio je muderris Mustafa- ef. Čolić koji je u svojoj diskusiji  između ostalog rekao: „Država ne smije zabraniti  Preporod, jer muslimani i Islamska zajednica imaju pravo na svoj javni medij. Ako koncepcija lista izlazi iz nekih okvira, to se može popraviti. Sve se da urediti. Država treba sve učiniti da narod bude zadovoljan, a kako će muslimani biti zadovoljni ako im država uskrati njihovo osnovno pravo, pravo na informacije o stanju u Islamskoj zajednici Jugoslavije i stanju u islamskom svijetu?“

Predstavnike državnih organa Bosne i Hercegovine na ovom skupu predvodio je Mato Šalinović, utjecajni političar BiH i Jugoslavije u tom peridu. Ovakva hrabra i bez imalo uvijanja diskusija muderris Mustafa-ef. je sigurno doprinijela da je Preporod nadživio i ovo najteže vrijeme u svome dosadašnjem hodu.

Šejh muderris Mustafa-ef. ostao je da živi u Jajcu do pada ovog grada 1992. godine, kada sa svojim džematlijama kreće u ponovni muhadžirluk. Zaustavio se u Kaćunima (Busovača), a potom prelazi u Visoko gdje je prihvaćen kao uglednik. Tu završava svoje dunjalučko putovanje ovaj dobri čovjek i priznati alim-učenjak.Kao njegov najbliži saradnik s pravom ću reći još i ovo:

Naš šejh muderris Mustafa-ef. je nama imamima, muallimima i hatibima bio pravi uzor. Bio je istinski  brat, kolega, prijatelj, ahbab, a prema mlađima je imao pravu roditeljsku ljubav i ophođenje. Bio je oženjen Belkisa-hanumom rođenom Babić, iz Rogatice 1948. godine s kojom je proživio svoj bračni život, a koja je preselila na ahiret 1991. godine i ukopana je u mezarju Baščeluci u Jajcu.

Muderris-ef. i njegova Belkisa-hanuma stekli su troje djece: Mehmedaliju, Fatimu i Ahmeda. Sinovi su oženjeni, a kćer je udata i svi imaju djecu,  Naš ugledni alim, šejh muderris hadži Mustafa-ef. Čolić na ahiret je preselio u Visokom  05. maja 2004. godine.

Dženaza mu je klanjana sutradan, u haremu Pertac-džamije u Visokom, nakon ikindije-namaza i njoj je prisustvovao veliki broj džematlija, njegovih poštovalaca, učenika, poznanika i imama, a predvodio ju je zamjenik reisul-uleme hafiz Ismet-ef. Spahić. Mubarek tijelo našeg muderrisa Mustafa-ef. ukopano je  u Gradskom mezarju u Visokom. Njegova bibliografija broji preko četrdeset djela, originalnih, ili prijevoda sa komentarom i bez komentara. Većina  su iz tesavvufa, a neka iz akaida i imameta. Značajan broj ih je već objavljen.

Na kraju ovog teksta izražavam najiskreniju zahvalnost Uzvišenom Allahu, dž.š., što mi je nasib učinio da upoznam šejh muderris Mustafa-ef. Čolića, da slušam njegove upute i savjete, da učim od njega i da  se s  njim družim preko trideset godina. Šejh muderris Mustafa-ef. Čolić je zaista bio veliki alim i velikan grada Jajca. I ja sam,  kao i spomenuta mlađa žena, u početku (1973. godine) dolazio da slušam muderris-efendijina predavanja. U prvim danima, pa i mjesecima slušao sam ga, ali nisam razumijevao njegov govor. Bio sam strpljiv i ustrajan i to je urodilo plodom.

Nakon šest mjeseci slušanja bila mi je jasna svaka riječ koju bi on kasnije u svojim predavanjima izgovorio. Muderris Mustafa-ef. je imao lijep rukopis, te je njegova djela bilo lahko čitati i prije  štampanja. Tako sam i ja imao priliku da čitam više  njegovih djela  još u rukopisu. U gradu Jajcu jedna ulica (od džamije Esme-sultanije do ulaza u Tvrđavu) nosi ime šejh Mustafe-ef. Čolića, a za to su zaslužni predlagač  Amer Mrako –  član Komisije za prijedlog naziva ulica,  i vijećnici OV Jajce, koji su glasali, da jedna ulica u našem gradu Jajcu nosi njegovo ime.

 

 

(MiZ Jajce/ knjiga “Ljudi zajednice”)

Medžlis islamske zajednice Jajce ©2024

Web realizacija: Sandro Nuhanović