Naselje Vinac je udaljeno 12 km jugoistočno od Jajca. Smješteno je uz magistralni put Jajce – Donji Vakuf, uz rijeku Vrbas. U Vincu djeluje i istoimeni džemat kojem pripadaju sela: Bavar, Grabanta i Šerići, a broji oko 300 domaćinstava.

Džamija u Vincu je najprije izgrađena za džemat vojne posade, za vrijeme sultana Sulejmana i jedna je od prvih izgrađenih džamija na području Jajca, kojem su tada pripadali: Jezero, Vinac, Varcar-Vakuf, Bočac i Bjelajce. Izgrađena je na Starom gradu (danas se na mjestu te džamije nalazi samo munara visine 12 metara), a u neposrednoj blizini ukopan je i Torlak Alija (Fatihov junak), a u blizini se nalazi i mezarje u kojem se i danas ukopavaju džematlije, potomci porodice Dizdar, te Omerović, Karaga, Čehić i Plivac.

Legenda kaže: “Vinačka dolina je bila nekada davno pod vodom, a nakon što je prosječena brana voda je ostala samo u koritu rijeke Vrbas.” Uslijedilo je naseljavanje osušenog zemljišta, a povećanjem broja stanovnika oko grada ukazala se potreba za izgradnjom veće džamije od one na Starom gradu, a izgrađena je na lokaciji na kojoj se i danas nalazi. Ta prva džamija je, prema kazivanju Vinčana, bila obična kamena džamija sa drvenom munarom.

Imamska kuća u Vincu izgrađena je 1965. godine, a iste godine je renovirana i džamija, te je nakon toga upriličena mevludska svečanost 12. septembra 1965. godine kojoj je prisustvovalo oko 3000 džematlija. Tom prilikom imam iz Jajca, Mustafa-ef. Čolić,  je održao predavanje na kojem je naglašena važnost bratske ljubavi između komšija, te je pohvalio lokalne džematlije i čestitao im na uspjehu izgradnje imamske kuće i renoviranju džamije. Pored toga napomenuo je da se uz male novce mogu osvijetliti i kuća i džamija.

Imamska kuća građena je iz temelja sa površinom od 56 m2, odnosno dimenzija 7 x 8 m. Za izgradnju kuće utrošeno je 995.000 (devetstotinadevetstopedesethiljada) dinara u novcu, a sredstva su obezbijeđena dobrovoljnim prilozima džematlija, dok u ovu cifru nije uračunata radna snaga koja je radila na dobrovoljnim akcijama. Ova kuća je srušena 80-tih godina te je pored nje sagrađena nova imamska kuća dimenzija 10 x 10 m, za čiji materijal  je tadašnji Odbor Islamske zajednice Jajce dao 20.000,00(dvadesethiljada) njemačkih maraka, a dobrovoljne radove i preostale troškove dale su džematlije. Akcijom je rukovodio tadašnji imam Ekrem-ef. Tuzlak. (Izjava Ramiza Bećirovića)  Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu kuća je uništena, a po povratku Bošnjaka u Vinac odmah je obnovljena. Obnovu kuće finansijski je pomogla humanitarna organizacija TAIBAH, a poslove su vodili predsjednik Nedžad Hadžić i Ramiz-ef. Bećirović.

Pored izgradnje imamske kuće lokalni imam je inicirao popravak džamije, što mu je pošlo za rukom, tako da je i ovaj veliki zadatak završen do mevludi-šerifa 12. septembra 1965. godine.

Za popravku i obnovu džamije utrošeno je 760.000 (sedamstotinašezdesethiljada) dinara, prikupljenih dobrovoljnim prilozima džematlija, ponovno ne računajući radnu snagu koja je bila na dobrovoljnoj bazi. U samoj džamiji izrađena je jedna prostorija koja je ispunjavala sve uslove potrebne za uspješno održavanje  vjerske poduke.

Za ovaj cjelokupni rad treba zahvaliti svim učesnicima u izgradnji, a posebno: Čajo Mehi, Vinčević Behli, Bećirević Osmanu, Imamović Dervišu, Delić Muji, Delić Atifu, Tafić Mustafi, kao i Poturović Avdi, koji svojim besprijekornim radom i pomoći, kako u novcu tako i u materijalu, učiniše da se završi veliki posao. Pored toga vinački imam je u toku 1965. godine u selu Biokovina pokrenuo i završio izgradnju mesdžida koji je dugi niz godina služio vjernicima pomenutog sela. Osim ovih poslova, imam u Vincu učestvuje u radu SSRN-a Vinac gdje ne žali svog slobodnog vremena u pomoći društvu i narodu. Kako smo već pomenuli, 1965. godine stara džamija je renovirana, a tri godine poslije, tačnije tokom 1968. godine, Džematski odbor Vinac je donio odluku da je sruši i da sagrade potpuno novu i veću džamiju sa zidanom munarom.

Za radove na džamiji i munari angažirali su majstora iz Žepča, Sulejmana Bilalovića, koji je doveo još 4 majstora. Glavni majstor je na licu mjesta izlijevao blokove za munaru i tako je bila ozidana sa ručno izrađenim blokovima. Kad je postavljen alem, munara je bila sva okićena, a štof je bio spušten od vrha alema do zemlje. Zanimljivo je da je istovremeno zidao još jednu munaru u Gornjem Vakufu.Džematlije su tada zdušno radili dobrovoljno. Vinac je tada još bio bez vode te je voda donošena sa Vrbasa. Hamdo Delić je bio najveći donator i svoju imovinu i rad je nesebično stavio na raspolaganje kako bi se izgradnja nove džamije uspješno privela kraju. Na ozidanim zidovima džamije majstori su izgradili lijepu drvenu konstrukciju kupole i pokrili je bijelim limom (sličan aluminijskom limu).

Svečano otvorenje nove džamije u Vincu upriličeno je 21. septembra 1971. godine. Čast da otvori džamiju pripala je Hamdi Deliću kao najvećem donatoru prilikom izgradnje džamije.Inicijatori, aktivisti i nosioci ideje izgradnje nove džamije bili su Mehmed-ef. Karaga, Alaga Krajišnik i imam Rasim-ef. Trako, koji je ipak, teška srca, morao otići iz Vinca prije završetka radova na džamiji.Većina džematlija su dali svoj doprinos izgradnji džamije, a posebno se istakla porodica Garib koji su i najbliži džamiji, te je njihova bašča, kuća i sve ostalo bilo na raspolaganju za vrijeme izgradnje i otvorenja, a kasnije su uvakufili i dio zemljišta za izgradnju mekteba, abdesthane i gasulhane.

Tadašnji najpoznatiji kaligraf, Ešref-ef. Kovačević, je 1977. godine svojim besprijekornim umijećem ukrasio kupolu i dijelove zidova džamije. U istom vremenu je dovršena i dvorišna zgrada gdje je smješten mekteb, kancelarija, abdesthane i gasulhana. Nakon toga je organizirana lijepa svečanost kojoj je prisustvovao i Ešref-ef. Kovačević, koji se zapaženim govorom obratio džematlijama. Tadašnji vjersko-prosvjetni referent Ramiz-ef. Bećirović je rukovodio svečanošću i takođerje održao vaz, a Mehmed-ef. Karaga je podnio referat o izgradnji.

Prve poslijeratne hatme u Vincu održane su 1961. godine, a upriličene su nakon što su pred Rasimom-ef. Trakom svoje hatme proučili Muharem Delić i Hidajet Ćehić, a skromna svečanost obavljena je u džamiji. U Glasniku VIS-a iz 1968. godine, broj 4-6, na 206. stranici navedeno je sljedeće: „Ovih dana održana je u Vincu prva svečanost poslije oslobođenja povodom završetka obuke iz Kur’ana sa polaznicima vjerske obuke. Pored velikog broja mještana svečanosti su prisustvovali i predstavnici Odbora IVZ iz Jajca, predsjednik Hadžiosmanović Mujo, Mustafa-ef. Čolić i Safet Zlatarević. Poslije svečanosti prisutni su čestitali imamu, piscu izvještaja, kao i polaznicima na uspjehu koji su pokazali.“

Imam pred kojim su također  učene  i završavane hatme, a kojeg Vinčani posebno nose u sjećanju je Mustafa-ef. Imamović. Bio je imam u Vincu prije Zuhdije-ef. Makića, a porijeklom je iz Kotor Varoši. Nakon njegove smrti pripadnici UDB-e natjerali su njegovog sina da pred njima sve njegove knjige spali, a među knjigama je bio i primijerak prijevoda Kur’ana, a. š., Džemaludin-ef. Čauševića.

Vinčani posebno pamte mujezina Čajo Mehu, koji je bio u ropstvu u Rusiji, gdje su mu davali dobru nagradu da samo uđe u crkvu, ali on je to odbio. Za njega se vezuje i priča da je on možda i posljednji Vinčanin koji je uvijek postio redžeb, šaban i ramazan. Allah ga je počastio te je 1972. godine obavio hadž.

Džamiju u Vincu su srušili četnici 1992. godine. O rušenju ove džamije napisano je kazivanje Rabije-hanume Garib, u tekstu Mučili su naše džamije, u kojem je između ostalog navedeno: „Trećeg  juna 1992. godine četnici su okupirali Vinac. Pošto mi je muž Safet bio slabo pokretljiv, a svekar Muharem je imao blizu sto godina, ostala sam s njima. U Vincu je ostalo još nekoliko muslimana i muslimanki. Bilo nam je ograničeno kretanje. Nismo imali kretanje ni koliko je naša bašča. Drugi dan po okupaciji džamiju su zapalili. Iz sobe iza stora gledamo, duša nas boli, a ništa ne možemo učiniti. Munaru su tri puta minirali, ali nikako da je sruše.  Četvrti put,  18. juna,  došli su specijalni mineri iz Krajine, cijeli dan su vrtili munaru, postavljali eksploziv i dovlačili dušeke, jorgane i jastuke slagali ih oko munare da bi detonacijski val što više bio usmjeren u unutrašnjost munare i time povećao efekat rušenja. Tako je i bilo. Eksplozija je ovoga puta jako djelovala i srušila ovu vinačku vitku, visoku i nadasve lijepu munaru. Oko osamnaest sati (sahat iza ikindije) eksplozija je uzdrmala sav Vinac, pa i šire područje i tako munara konačno bi srušena. Imali smo osjećaj da se brda oko Vinca srušiše. Od silne eksplozije dijelovi munare se rasuše po Vincu, a prašina napravi veliku dimnu zavjesu koja popuni prostor između vinačkih brda. Ubrzo se sabraše srpski  muškarci, žene i djeca na cesti iznad džamije. Uhvatiše se u kolo: igraju, pjevaju,  krišće, vrište, kliču, galame, pucaju iz vatrenog oružja. To je bio jedan veliki vašar koji je okončan tek policijskim satom kad je nastupila noć. Vidjeli smo da su alem negdje odnijeli, jer je bio bakren. Nakon nekoliko dana naiđe jedan Srbin – civil sa zaprežnim kolima. Ustavi zapregu, siđe u džamijsku avliju i zapali džamijsku kuću u kojoj je bio mekteb, abdesthana, gasulhana i kancelarija. Zove me Mina (moja komšinica) da  idemo gasiti. Kako ćemo kad nam je i kretanje ograničeno. Gledamo kako gori još jedan objekat Islamske zajednice, ali ništa ne možemo učiniti. Svakih desetak dana srpska vojska se smjenjivala. Kako koji dođu pitaju, je li vam žao džamije, te reknu da će oni na tom mjestu  crkvu sagraditi.”

Do agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine imami u džematu Vinac bili su: Smail-ef. Mehdić, Jusuf-ef. Kadribašić, hafiz Zakir-ef. Kaniža, Mustafa-ef. Imamović, Zuhdija-ef. Makić, Adem-ef. Imamović,  Rasim-ef. Trako, Avdo-ef. Velić, Atif-ef. Čeho, Husein-ef. Granov, Ekrem-ef. Tuzlak, Ismet-ef. Abdibegović i Zahir-ef. Maglić.

Nakon povratka Vinčana iz muhadžirluka 1995., 1996., i 1997. godine vjerski obredi obavljali su se sljedećim redoslijedom: jedna džuma-namaz klanjana je na otvorenom, zatim u džamiji u Ipoti, u zgradi osnovne škole i u imamskoj kući, a svečanost postavljanja kamena temeljca za obnovu džamije upriličena je 9. aprila 1997. godine. Inicijalna sredstva dala je Organizacija Crveni polumjesec Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Džamija je ozidana i izlivene su kupole, te je u decembru iste godine obavljena i prva džuma u obnovljenoj džamiji. Pred džumu-namaz obavljen je kelimei-tevhid koji je predvodio šejh Musafa-ef. Čolić, dok je džumu-namaz predvodio glavni imam Ramiz-ef. Bećirović. Najveće zasluge za obezbjeđivanje finansijskih sredstava pripadaju tadašnjem predsjedniku Odbora IZ Jajce inžinjeru Nedžadu Hadžiću, jer je osim donacije od Crvenog polumjeseca organizirao prikupljanje sredstava na original kupone/blokove. Radovi su nastavljeni narednih godina do potpunog dovršetka i izgradnje munare. Sredstva za munaru svojim trudom i zalaganjem obezbijedio je Sulejman Garib, a donator je bila Ambasada Malezije, koja je donirala 50.000,00 (pedesethiljada) KM.

Dimenzije obnovljene vinačke džamije su 17 x 10 m, vanjski zidovi, prostor za klanjanje 15 x 9,60 m, mahfil 9,60 x 7 m, a visina munare je 47 m. Džematlije Vinca su također donirali značajna sredstva za kupovinu bakra, pokrivanje i renoviranje džamije u iznosu cca 80.000,00 (osamdesethiljada) KM. Jedan od najvećih  vakifa na džamiji izgrađenoj poslije agresije je rahmetli Ibrahim Čehić iz čijeg je imetka sagrađen predulaz sadašnje džamije. Treba napomenuti da je najveći vakif poslije rata u Vincu rahmetli Emina Katkić, hanuma koja je u blizini džamije uvakufila kuću sa okućnicom. Također, među najvećim vakifima Vinca su rahmetli i Edhem Čajo, Meho Delić sa sinovima Alenom i Farukom te Mehemed Dizdar. Poslije agresije na Starome gradu je u zidinama Sulejman-hanove džamije sagrađena munara visine 12 m kako bi džematlije cijelog Vinca mogle čuti ezan i vidjeti kandilje. Sredstva za ovu munaru su prikupile džematlije Vinca, a majstor koji je napravio munaru bez naknade je bio rahmetli Edhem Čajo. Munara na Starom gradu je izgrađena 2002. godine.

Ispred džamije, u spomen poginulim Vinčanima u toku agresije na našu domovinu, 2003. godine podignuta je šehidska česma sa fontanom osmougaonog oblika čiji su glavni majstori bili Fahrija Lizalo, Asim Mujak i Edhem Čajo.

Džamija u Vincu se nalazi na parceli označenoj kao k.č. broj 9/2., zvana „ HAREM“, kulture (način korištenja) džamija i dvorište,  ukupne površine  P= 210 m2, upisana u posjedovnom  listu  broj 140,  u k.o.Vinac, čiji je posjednik Islamska vjerska zajednica – Vakufsko povjereništvo Vinac  sa 1/1. Iz navedenog se vidi da je džamija uplanjena. Po povratku Vinčana imamsku dužnost obavljao je Zuhdija-ef. Karaga, a nakon njegovog odlaska i sve do dolaska Alije-ef. Keške, dužnost je obavljao penzionisani imam Muharem-ef. Poturović.

Imamska kuća, kako je već spomenuto, obnovljena je uz pomoć Humanitarne organizacije TAIBAH, a nakon obnove kuća je osposobljena za stanovanje. Dvorišna zgrada u haremu džamije, u kojoj se nalazi abdesthana, gasulhana, mektepska prostorija, kancelarija, te mokri čvor, obnovljena je uz pomoć dobrovoljnih priloga, dobrovoljnim radom i humanitarne pomoći naše Općine Jajce u Vincu (najviše u materijalu).

Do agresije na BiH postojali su i mesdžidi u selima Bavar i Grabanta, u kojima su obavljani vjerski obredi. U mesdžidu Bavar, prije Drugog svjetskog rata i neko vrijeme poslije, djelovao je stalni imam i sibjan muallim, a posljednji stalni imam u Bavru bio je Muharem-ef. Poturović.

Mesdžid u Grabanti je nakon Drugog svjetskog rata oduzet i pretvoren u društveni dom. Nakon 1965. godine je vraćen, ali je vremenom dotrajao, te su džematlije odlučile srušiti gai na istom mjestu izgraditi novi. Glavni aktivista i majstor pri izgradnji mesdžida u Grabanti bio je hadži Salih Delić. Po okončanju ratnih dejstava Bošnjaci se, nažalost, nisu vratili u ova sela, pa tako ni mesdžidi nisu obnavljani. Kao i svaki drugi džemat, tako i džemat Vinac ima imame, mutevelije, mujezine, koji su se isticali među ostalima. Vinčani u svojim pričama, uz poštovanje i riječi hvale, posebno se prisjećaju i po lijepom spomnju imame: Smail-ef. Mehdića, hafiza Zakir-ef. Kanižu, Zuhdiju-ef. Makića i Rasim-ef. Traku.

Mutevelije su bili: Garib Redžo, Garib Muho, Mujak Hasan, Čajo Meho, Vinčević Behlo, Caklo Ibro, Imamović Ibrahim, Ćehić  Salih, Zulić Semin i Delić Enver. Među mujezinima treba posebno istaknuti sljedeća imena: Mehmed-ef. Karaga, Muharem Imamović, Meho Čajo, Hasan Mujak, Ibrahim Imamović i Haris Redžić. Već ranije su spomenuta imena nekih džematlija koji su svojim trudom, radom, zalaganjem, nesebičnošću posebno prirasli srcima Vinčana, a dvojica takvih su Hamdo Delić i Ibrahim Ćehić, koji su sebe, svoje porodice i svoju imovinu stavili u službu džematu i Zajednici.

Džematlije koji su bili članovi Građevinskih odbora prilikom izgradnje/obnove vinačke džamije prije i nakon agresije koji su dali veliki doprinos njenoj izgradnji/obnovi su: Mehmed-ef. Karaga, Alaga Krajišnik, Muho Garib, hadži Salih Delić, Ibrahim Imamović, Ibrahim Karaga, Fehret Lizalo, Ismet Bećirević, te Alija-ef. Keško.

Obnovom džamije nakon povratka Bošnjaka iz muhadžirluka obnovljena je i svijest o važnosti sticanja znanja u medresama, pa su tako značajan broj momaka i djevojaka, iz Vinca, postali svršenicima bosanskohercegovačkih medresa. Prije agresije na Bosnu i Hercegovinu Vinac je imao svega dva svršenika medrese, a oni su Muharem-ef. Poturović i Muharem-ef. Delić, a nakon rata, Allahu hvala, broj svršenika medrese se značajno povećao.

Imami porijeklom iz džemata Vinac, koji su ili koji trenutno obavljaju imamsku dužnost u nekim drugim džematima su: Muharem-ef. Poturović, Muharem-ef. Delić, Sedin-ef. Trako, Abdurahman-ef. Mujak, Saudin-ef. Delić i Ammar-ef. Keško.

Trenutno u džematu Vinac žive bošnjačke porodice sa sljedećim prezimenima: Dizdar, Imamović, Čajo, Haseljić, Kilim, Caklo, Čehić, Čović, Garib, Krajišnik, Omerović, Vinčević, Mujak, Zečić, Prokošak, Sirić, Musić, Kaltak, Hadžić, Tutić, Bećirović, Tafić, Šabić, Zulić, Ramić, Mujdžić, Tahirović, Dželilović, Delić, Mujić, Salihović, Lizalović, Lizalo, Zekan, Ješilović, Poturović, Karaga, Džanan, Čosić, Škiljan, Dervišić, Pondro, Trako, Milanović, Zobić, Ahmečković, Nasup, Skopljak, Redžić, Kasum, Husić, Kunić, Gromila, Sefer, Osmić, Bajim, Buljubašić, Mukić, Husrem, Kurtalija, Čejvan, Huber, Julardžija, Skeledžija, Lušija, Mutić, Kovač, Berić, Beho, Drinčić, Habib, Mačak, Imočanin, Hajdar, Hajder, Kurt, Burek, Bahić, Fazlić, Velić, Eminović, Babić, Brkić, Mekan, Turanović, Bibić, Rahmanović i Keško.