BUČIĆI
Džemat Bučići smješten je uz lokalni put (Dnolučki prsten), koji se u mjestu Hrastovi odvaja od regionalnog puta Jajce – Dobretići i ponovo iznad Divičana spaja sa ovim putem, a 11 kilometara je sjeveroistočno od Jajca. Prvi put se spominju u turskom popisnom defteru iz 1562. godine kao zasebno naseljeno mjesto sa 22 domaćina. Svi su bili muslimani. Namjenski prostor za zajednički namaz i osnovno obrazovanje selo je dobilo oko 1875. godine izgradnjom prvog mekteba. Nije zapamćeno ko su bili imami i muallimi u ovome mektebu. Pred kraj austrougarske uprave u selu je bilo 38 kuća sa 150 stanovnika i po jedna nenaseljena kuća u Biljevini i na Tornicama.
Za vrijeme monarhističke Jugoslavije u Bučiće je dovedena voda sredstvima Smajla Hadžiosmanovića koji je bio načelnik Jajca u dva mandata do pred Drugi svjetski rat kada su ga smijenili Hrvati dolaskom NDH. U tim godinama izgrađena je nova i veća zgrada mekteba sa prostorijama za namaz, mektepsku nastavu i stanovanje imama ako ne bude mještanin. Zna se da je neko vrijeme u njemu stanovao Hakija-ef. Alihodžić iz Teslića sve dok je bio imam i muallim u Bučićima. Džemat u Bučićima nije ugašen ni tokom Drugog svjetskog rata. Po završetku Drugog svjetskog rata muslimani iz Bučića, Lendića i Kruščice odlučili su da zajedno naprave džamiju. Da bi se riješilo u kojem će selu početi gradnja, tadašnji predsjednik Vakufskog povjerenstva u Jajcu hafiz Bekir-ef. Hadžiosmanović predložio je da se najprije u sva tri sela održe sastanci i upis dobrovoljnih priloga a potom da se džamija gradi u onome selu koje je spremno, u tu svrhu, sakupiti najviše novca. Bučići su upisali 103 (stotinutri) hiljade ondašnjih dinara, Lendići 90 (devedeset) hiljada, a Kruščica nešto malo manje. Tako je donesena odluka koje će selo dobiti džamiju.
Prva džamija u Bučićima građena je 1947-1948. godine na zemljištu koje su uvakufili Ahmet Makić, Šaban Vereget i Osmo Makić, a kupljen je i dio od Ibre Veregeta, te je to bio vakuf praktično svih Bučićana. Za gradnju džamije svako je trebao dati po drvenu gredu 40 x 40cm, a 11m dužine. Sve je rađeno na dobrovoljnoj bazi, jedino su majstori bili sa strane. Uz glavnog majstora Ahmeta Šljivu sa Pšenika radio je još jedan majstor, a radnici su bili iz Bučića. Oni su napravili drvenu džamiju na kamenim temeljima sa drvenom munarom.
Dozvolu za otvorenje nove džamije socijalističko-komunističke vlasti su odgađale pod raznim izgovorima i optužbama. Tako je, naprimjer, Muharem Zahić optužen da je na silu kupio novac i osuđen na tri godine zatvora, a drugi na radnu obavezu „sječa drva u šumi“. Tek kada je na intervenciju nekog političara iz Sarajeva Muharem pušten iz zatvora i drvosječe sišli u selo, organizirana je svečanost. Džamiju je otvorio hafiz Bekir-ef. Hadžiosmanović.
Prvi hodža u novoj džamiji bio je Zuhdija-ef. Makić koji je zatim premješten u Vinac pa u Butmir kod Sarajeva gdje je ostao dugo godina. Nakon njega imami su bili: Zahid-ef. Makić, Mustafa-ef. Vereget, Ramiz-ef. Makić kroz čitav radni vijek.
Džamija je služila svojoj svrsi do 29. oktobra 1992. godine kada su Bučićani morali u muhadžirluk, a okupatori su džamiju do temelja spalili. Nakon agresije i povratka iz muhadžirluka najprije je donacijom Visokog saudijskog komiteta obnovljena imamska kuća i mekteb gdje su obavljani svi vjerski sadržaji i pokrenuta inicijativa za gradnju nove džamije. U Građevinski odbor izabrani su: Džemil Zahić, Mustafa Hozan, Šekib Makić, Halil Vereget i Zahid Zahić, a kao aktivisti posebno su se isticali: Irfan Makić, Mustafa Hozan, Mustafa Vereget i Bećir Makić.
Poslovi su rađeni dobrovoljnim akcijama, a plaćan je materijal i neki radovi. Akcijama su se odazivale mnoge džematlije. Primjera radi navest ćemo da je prilikom malterisanja džamije znalo biti od deset do dvadeset ljudi, a 19. oktobra 2002. godine bilo je dvadeset i tri radnika i majstora. Zabilježeno je da je Mujo Huse Makić sam od sebe jednu stranu omalterisao. Predulaz je rađen 2003. godine i tada je rađeno dobrovoljnim radom. I na ovim akcijama bilo je od petnaest do dvadeset ljudi. 14. juna 2003. na izlijevanju temelja predulaza bilo je osamnaest ljudi među kojima je bio i tadašnji imam u Bučićima Mirhet-ef. Joldić. Vanjsko malterisanje je rađeno 2005. godine. Mustafa Hozan, koji je bio blagajnik, uredno je vodio i sve radne akcije. Munara je rađena 2007. godine. Pripremne radove na munari do ulaza u munaru uradili su Mukić-komerc i M.Z.M. komerc. Kasnije je prihvaćena i njihova ponuda te su oni radili i munaru. Cijena po metru bila je 850.00 (osamstotinapedeset) KM. Ugovoreno je da munara bude visoka 30 m do vrha alema. Isto tako je vođena akcija za ogradu oko džamijskog harema, oko uređenja mektepskih prostorija i opremu imamskog stana. Cjelokupnu izgradnju džamije i munare finansirale su džematlije Bučića. Gasulhana je rađena 2008. godine. Rađeno je na isti način, dobrovoljno. Kao i u drugim džematima, tako i za džamiju u Bučićima svoj prilog davali su pojedinci iz drugih džemata sa našeg područja.Na jednoj stranici teke u kojoj je Mustafa Hozan precizno vodio primitke i izdatke novca i radne akcije zapisano je da je za džamiju sakupljeno 86.712,00 (osamdesetšesthiljadasedamstotinadvanaest) KM, za munaru sakupljeno 38.590.00 (tridesetosamhiljadapetstotinadevedeset) KM. Na istoj stranici je upisano da su radovi plaćeni skupa za munaru i rad okolo džamije. Braća rahmetli Zahida-ef. Makića, koga su četnici ubili u Banjoj Luci, izgradili su šadrvan u dvorištu džamije, u spomen na njega.
Dimenzije nove džamije u Bučićima su 11 x 12,60 m, zidana je betonskim blokovima, prostor za klanjanje je 12 x 10 m, mahfil 4 x 9,50 m, minber je drveni, a mihrab zidani. Visina munare je 34 m. Uz džamiju se nalazi gusulhana. U haremu džamije je i prijašnji mekteb, sada imamska kuća u kojoj je u prizemlju abdesthana, mekteb i kotlovnica.
Džamija u Bučićima – Vakfijja džamija se nalazi na parceli označenoj kao k. č. broj 3-319, zvana „VELIKA BAŠČA“ kulture (način korištenja) oranica njiva 2. klase, ukupne površine P=200 m2, upisana u posjedovnom listu broj 40, čiji je posjednik Islamska vjerska zajednica-Vakufsko povjereništvo Jajce sa 1/1. Iz navedenog se vidi da džamija nije uplanjena.
Imami su bili: Hakija-ef. Alihodžić, Zuhdija-ef. Makić, Mustafa-ef. Vereget, Ramiz-ef. Makić, Feriz-ef. Makić, Nesib-ef. Emušić, Mirhet-ef. Joldić, Ahmed-ef. Hadžić, Senaid-ef. Hodžić, Tarik-ef. Ćehić i Ammar-ef. Keško. Posebno upamćeni imami: Ramiz-ef. Makić, Zuhdija-ef. Makić, Mustafa-ef. Vereget, Ahmed-ef. Hadžić.
Mutevelije su bili: Ibro Makić, Irfan Makić, hadži Smajo Vereget, Husein Vereget, Fadil Makić. Posebno je upamćen hadži Ibro Makić.
Mujezini: hadži Ahmet Makić, hadži Ibro Makić i Ramiz Zahić.
Džematlije zaslužne za izgradnju džamije i pratećih objekata: Mustafa Hozan, Irfan Makić, Halil Vereget, Džemil Zahić, Šekib Makić i Ekrem Mukić.
Imami iz ovog džemata koji su bili i u drugim džematima: Zuhdija Makić – Butmir, Sakib Makić – Gradiška, Zahid Makić – Banja Luka, Šekib Makić – Prijedor, Feriz Makić – Gradiška, Fahrudin Makić – Kupres.
Do 1992. godine u Bučićima je u ljetnom periodu održavan ženski mevlud koji je bio dobro posjećen, a nakon mevluda bio je teferič za omladinu. Poslije agresije održava se šehidski mevlud. Do izgradnje mekteba džemat je bio u privatnim kućama, bili su džemati na više mjesta: Krajina, Zahići, Mukići i Makići na dva mjesta. Izdržavanje imama u početku je bilo u poljoprivrednim proizvodima i drugim dobrima.
Izvor podataka: Džemil Zahić 1929. godište i hadži Ahmet Makić 1935. godište.
Izvor podataka za obnovu bile su dvije teke u kojima je Mustafa Hozan sve precizno zabilježio.
U Bučićima žive porodice sa sljedećim prezimenima: Hozan, Karajčić, Makić, Mukić, Vereget, Zahić, Hodžić.
