– U četvrtak, 29. maja 2025. godine, učenjem Ja-Sina, kelime i tevhida i održanim vazom nakon podne-namaza pred duše žrtava četničkog zločina u Cvitoviću, počela je ovogodišnja manifestacija “Spomen njima, po(r)uka nama”.

Abdurahman-ef. Mujak, imam u ovome džematu podsjetio je prisutne na ovaj stražni zločin počinjen nad 6 nevinih žena, i istakao činjenicu da su ubijene samo zato što su bile muslimanke, te da se i danas, nažalost, zbog muslimani ubijaju, kao što je slučaj u Palestini, i da je muslimanska krv najjeftinija. 

Vaz o šehidima održao je Nedim-ef. Alispahić, imam džemata Barevo, skrenuvši pažnju na zadužbinu naših šehida, na domovinu, vjeru i našu budućnost na ovom području.

– U džematu Šipovo u 15:00 sati je održana radionica za polaznike mekteba Šipovo i Jezero. Radionicu su vodili Semin-ef. Česo, imam džemata Jezero, Faris-ef. Mlivo, imam džemata Šipovo i Ilhan-ef. Šabić, imam džemata Vlasinje. Mekteblije su imale priliku pogledati dokumentarni film o zločinu u Jezeru, razgovarati o onome što oni znaju o zločinu, te svoja saznanja predstaviti kroz crteže. 

– Poslije akšam-namaza u džematu Pšenik Sumedin-ef. Penić, imam džemata Pšenik, i šejh Ramiz-ef. Bećirović proučili su Ja-Sin pred dušu rahmetli Hazima Šahmana, simbolu povratka Bošnjaka u Jajce, kojeg su ustase ubile na kučnom pragu 1997. godine prilikom povratka u Jajce. 

– U petak, 30. maja 2025. godine, klanjanjem džuma-namaza u džematu Kokići, kojeg je predvodio Abdulah-ef. Smajić, obilježen je i zločin u Kokićima.

Zapis o zločinu i krvavoj povijesti (Kokići, Cvitović i Pšenik) šejh Ramiz-ef. Bećirović

Bošnjacima sela Kokići 25. juni 1992. godine ostaće u trajnom tužnom i ružnom sjećanju. Živi svjedoci Kokić Ibro i Enes o ovom zločinu su mi ispričali mnoge detalje, a za ovo podsjećanje izdvojio sam slijedeće: «U ranim jutarnjim satima (oko 05:00 sati) naše malo selo napali su četnici sa 620 vojnika: specijalna jedinica, rezervisti i druge paravojne formacije koji su na glavama nosili velike šubare sa četničkim kokardama

Kompletno naše selo imalo je oko 200 stanovnika (45 domaćinstava). Omjer je jasan: tri i još više do zuba naoružanih četnika na jednog stanovnika Kokića uključujući stare, bolesne, nemoćne, žene i djecu. Naša straža koju smo držali iznad sela pružala je otpor do 11.00 sati i do tada je iz sela uspio izaći jedan broj stanovnika.

Upadom u selo četnici su ubili 13 muškaraca i dvije žene, a 10 muškaraca zarobili. Među onima koji su bili zarobljeni i prebačeni u logor bio je i Ibro (Alije) Kokić, naš sagovornik, čijeg oca Aliju i brata Jašara četnici ubiše pred njegovim očima, Dervišić Zahida zbodoše, a Kovačević Mehmeda i jednu ženu zaklaše. Zaista smo bili potpuno šokirani, jer nismo mogli ni zamisliti da se nešto ovako može nad insanima činiti“. Za izvršeni zločin nad Bošnjacima Kokića jedan devetnaestogodišnji četnik – komšija Kokićana nagrađen je od svoga komandanta – vojvode. Ibro dalje priča: ”Nas zarobljene najprije su odveli u Donji Vakuf, a nakon tri dana na Manjaču gdje smo proveli 2 mjeseca nakon čega smo razmijenjeni. Preživjeli smo razna mučenja, premlaćivanja, maltretiranja…“ Do danas nisu pronađeni Kovačević Ćamil i Dogan Zifa – hanuma, jer su oni najvjerovatnije nakon što su ubijeni ostali u jednoj kući koja je kao i druge kuće potpuno izgorjela i uništena. Neshvatljivo je da do danas za zločin u Kokićima niko nije odgovarao niti je optužen, iako su živi svjedoci nekoliko puta davali svoje iskaze raznim istražiteljima i institucijama.   

Zločin u Cvitoviću

Prema kazivanju preživjelih Bošnjaka i Bošnjakinja, četnici su u Cvitović došli 03.11.1992. godine, te su u kući Elkaza Nedžiba ubili šest žena. Slobodno se može reći da su ih ubili po dva puta, jer su u zaključanu kuću ubacili dvije bombe rekavši im: «Eto vam dvije kruške», a zatim su kuću zapalili – pa su tako neki ranjeni, a neki mrtvi u zapaljenoj kući izgorjeli. Isti dan su pred kućom ubili Fejzić Ibru, a Elkaz Šabana su bajonetom prikovali za krušku i tako je ostao do raspadanja tijela. Preživjeli očevici Mujo Mešinović, Huso Ejup i Zejna Elkaz su nam još 1996. godine o ovom zločinu kazali sve strahote, a Mujo nam je kasnije potvrdio gore izneseno, a zatim za svoju sudbinu još reče: »Pokupili su mene, Halila Mešinovića, i Šerifa Vunića kad smo pošli pustiti krave i odveli najprije u Bjelajce, zatim u Mrkonjić Grad, te u Donji Vakuf gdje smo u nekom magacinu bili više od jednog mjeseca. Magacin je bio pun zarobljenika sa područja Jajca. Ja sam razmijenjen u Bugojnu. Kao i za brojne druge počinjene zločine na području BiH tako ni za ovaj, do danas niko nije odgovarao niti izašao pred lice pravde.

Ubistvo rahmetli Hazima Šahmana

Na 3. august 1997. godine Jajčani, Bošnjaci su organizovano protjerani iz okolnih sela u koja su se pokušali vratiti. Ovaj put to su uradile naše komšije Hrvati-policija, potpomognuti Hrvatskim stanovništvom koje se vratilo u Jajce. Proces dvodnevnog istjerivanja Bošnjaka zapečaćen je planiranim ubistvom i spaljivanjem Šahman Hazima u Pšeniku. Odgovorne osobe, njih četverica, su procesuirani, osuđeni na izdržavanje zatvorske kazne a r. Hazim ukopan u rodnom Pšeniku. Hazim Šahman je postao simbol povratka Bošnjaka jer su njegovim ubistvom otvorena vrata povratka Bošnjaka na područje općine Jajce.

Postoji opravdani strah da ako zaboravimo dešavanja 92′ i 97′ da će nam se, ne daj Bože, progon, zastrašivanje i ubijanje, ponoviti.

Gospodaru naš, primi šehadet naših šehida i nevino ubijenih, podari im dženneti-firdevs.