Šejh Ramiz ef. Bećirović: Jezerske ljepote se ne mogu opisati, one se mogu samo doživjeti

Šejh Ramiz ef. Bećirović: Jezerske ljepote se ne mogu opisati, one se mogu samo doživjeti

Šejh Ramiz ef. Bećirović rođen je 1. oktobra 1945. godine u Nedjeljištima, zaseok Bećirovići općina Vlasenica. Njegovi plemeniti roditelji bili su Ibrahim Ibro – hodža, koji je bio imam i muallim i Hurija – hanuma rođena Kuljančić iz susjednog sela Šadići, zaseok Dragaši. Bio je peto dijete, a drugi sin svojih roditelja.
Prve teravije i ostale ramazanske aktivnosti obavljao je u svojim Bećirovićima pa onda u Kolarevići i u Pješivcu. Svjedodžbu sa zvanjem imam, hatib i muallim stekao je u Gazi Husrev-begovoj medresi 1964. godine. Nakon nekoliko mjeseci stupio je na dužnost imama, hatiba i muallima u džematu Dabrica Odbor IZ-e Stolac, a nakon toga odlazi u Duvno, tačnije u selo Omerovići gdje je ostao do 1973. godine.

Po njegovoj molbi iz Omerovića premješten je u džemat Jezero, Odbor IZ-e Jajce, gdje ostaje nepunih 20 godina do početka agresije na BIH.

Svoje izbjegličke dane prvo provodi u Jajcu, a nakon toga i u Zenici. Ostao je dosljedan svome pozivu i bio je uz svoje Jezerake i Jajčane u najtežem vremenu ratnog vihora. U Jajce se vraća 1998. godine, a njegovim povratkom se vraća i vjerski život tu našem gradu.

Mnogo puta je pokazao i dokazao sa svojim zalaganjem koliko mu je stalo do džemata i njegovih džematlija, ali i drugih ljudi. Osim što je svoj život posvetio najdražoj profesiji, zalagao se i danas se zalaže za čuvanje bošnjačkog identiteta i tradicije, skuplja i zapisuje vrijedne informacije koje će sasvim sigurno mnoge generacije moći na pravi način iskoristiti. Učestvovao je u raznim projektima MIZ Jajce, a pogotovo onim koji se odnose na pisanje knjiga. Posebnu privilegiju je imao da je na sve jednoj džamiji na području MIZ Jajce koja se obnavljala ili iznova gradila postavio alem.

Iako je u penziji, on i dalje daje svoj maksimu i pomaze imamima i Medžlisu IZ Jajce. Svaki slobodan trenutak posjećuje svoje džematlije i prijatelje, a pogotovo one koji su bespomoćni i bolesni. S punim pravom možemo reci da je dao ogroman doprinos, ali i smjernice u kojem pravcu treba da se djeluje i žrtvuje za jednu zajednicu.

U nastavku pročitajte intervju s dugogodišnjim imamom u Jezeru, te bivšim glavnim imamom MIZ “Jajce”

Kako ste Vi doživjeli dolazak mubarek mjeseca? Koliko su se promijenile uobičajne ramazanske aktivnosti zbog pandemije koronavirusa?

-Mubarek mjesec ramazan je uvijek isti. Deveti je mjesec hidžretske godine koja ima 354 ili 355 dana. Hidžretski kalendar se ravna prema mjesečevim mijenama. Jedna puna mjesečeva mijena je od mlađaka do punog mjeseca te ponovo do mlađaka. Tako početak ramazana ne pada na isti dan sunčeve-gregorijanske godine, već kruži kroz sva godišnja doba, te za trideset pet godina ramazan praktično obiđe cijelu sunčevu godinu. Godine 2015., 2016., i 2017. u ramazanu su bila po tri najduža dana u godini, a to su 19.,20., i 21. juni. U Jajcu je post u tim danima trajao 18 sati i 16 minuta. Da bi ponovo ramazanske dane postili u ovim najdužim danima trebat će proći nekih 32 ili 33 godine.
Ovogodišnji ramazan je počeo u vrijeme vanredne situacije „pandemije izazvane zaraznim korona virusom”. Međutim, ramazan je za muslimana događaj od posebnog značaja u vršenju dobrih djela, propisanih dužnosti i drugih dobročinstava. Ramazan je mjesec posta, mjesec objave Kur’ana, mjesec Allahove milosti, oprosta, pobjede, insanske radosti i nade, mjesec upute i svjetlosti

Kada sve ovo imamo na umu, slobodno možemo kazati da se ovogodišnji ramazan ne razlikuje od ramazana u proteklom vremenu. Muslimani su se i ove godine radovali ramazanu kao najdražem gostu, a pripremali se da ga provedu na najbolji mogući način shodno situaciji velikog iskušenja koje je zahvatilo gotovo čitav svijet. Kao i ostali iskreni muslimani i ja sam se radovao dolasku ramazana i psihički se pripremao, ali i organizovao da ramazanske dane provedem na zadovoljstvo Uzvišenog Allaha, te smo u krugu ove kuće organizovali klanjanje jacije i teravije u džematu, a s porodicom sam zajedno klanjao sabah i jaciju od dana zabrane okupljanja, što je prouzrokovalo prekidanje obavljanja namaza u džamijama.

Sve sadržaje koje sam ostalih godina imao u džamiji ja izvršavam u kući. Ono što nedostaje jeste Haddadan džamija, džemat i džematlije s kojima sam u ibadetu provodio sve ramazane od 2000. godine.

Posebnu draž ramazanu davala je naša mukabela u ovoj džamiji. Ovog ramazana mukabelu učim u kući s unukom Aminom koja je ove godine završila Elči Ibrahim-pašinu medresu u Travniku.

Nadležni organi uskratili su nam „slobodu“ u vrijeme pandemije koronavirusa. Kroz društvene mreže više puta ste apelovali na tu nepravdu koja je pričinjena. Smatrate li da su nam oduzeli osnovna ljudska prava na zivot?

-Uskraćivanjem prava na kretanje za osobe iznad 65 i ispod 18 godina, a koje je u prvom mahu trajalo dvije hefte uskraćeno nam je osnovno ljudsko pravo u što smo se svi uvjerili i na osnovu odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odmah po donošenju Odluke o zabrani kretanja reagovao sam putem društvene mreže, jer sam smatrao i danas smatram da zdravim osobama, koje nemaju hroničnih bolesti, osobama koje su dobro pokretne te im ne treba ničija pomoć, pa čak ni štap kao pomagalo nije trebalo zabraniti kretanje uz propisanu zaštitu; maske, rukavice, poštovanje razmaka, dezinfekcije i drugo što je propisano. U svakom mom reagovanju isticao sam potrebu zaštite vlastitog zdravlja i zdravlja drugih, ali kroz pridržavanje mjera zaštite, a ne na osnovu zabrane kretanja. Smatrao sam i danas smatram da većina ljudi bi poštovala mjere zaštite i preporuke.
Iz historije saznajemo da je u prošlim vremenima bilo pandemija i da su poduzimane razne aktivnosti na njihovom suzbijanju. Naš narod kaže: „Tri puta mjeri pa tek onda odsijeci-odreži”. Potrebno je dobro prokontati prije donošenja raznih odluka.

Možete li napraviti paralelu ramazana prije i sada, odnosno sada i prije ove pandemije? Na koji način provodite muabrek dane i šta vam najviše nedostaje?

-Na ovo pitanje već ima dio odgovora u odgovorima na prethodna pitanja. Ramazane u normalnim uslovima muslimani su provodili obavljajući ibadete u svojim kućama i u džamijama i mesdžidima. Velika većina muslimana je nastojala da što više namaza obave u džamijama, a posebno jaciju i teravih-noćni namaz. Imajući na umu koliki je sevap imućniji muslimani su obavezno pripremali kućne iftare kojom prilikom bi pozvali svoje komšije, poznanike, ahbabe i prijatelje.

Ovi kućni iftari su bili posebna draž ramazanskih dana gdje se nakon iftara prouči Ja-sin i dova za bereket domaćina i svih prisutnih na iftaru. U posljednjim godinama neki su uobičajili da iftare organizuju u restoranima iako ovi iftari nemaju ni izbliza onu kućnu iftarsku atmosferu.

Poseban segment vjerskih aktivnosti u ramazanu su mukabele koje su se redovno učile u našim džamijama od sultan Mehmed Fatiha sve do ovog ramazana, kada nam je zbog zabrane okupljanja uskraćen i ovaj vid ibadeta. Mukabela je učenje Kur’ana naglas u džamiji a koje prate prisutne džematlije. Svaki dan se prouči deset lista Kur’ana a.š., te se tako u toku ramazana prouči cijeli Kur’an a.š. Mukabelu uče oni koji umiju ispravno učiti Kur’an a.š., a uz ispravljanje svake pogreške prilikom učenja.

U odgovoru na ovo pitanje citiraću dio teksta koji sam objavio na svom FB profilu u petak 8. maja ove godine: “Mubarek petak, petnaesti dan ramazana. Koliko sam danas imao radosti, a koliko tuge. Ne postoji CD na koji bi to moglo stati i na kome bi se moglo sve to ispisati. to je sve duboko osjetila moja duša. Petak je dan kada ovi iznad 65 godina mogu se četiri sahata kretati, te sam i ja danas izašao da uradim poslove koje je potrebno uraditi. S potpunom zaštitnom opremom krećem redom obavljati poslove; banka, prodavnice, apoteke, cvjećare i drugo. Sretam mnoge drage osobe koje nisam vidio cijelo vrijeme “pandemije”. radost i s jedne i s druge strane. Razmijenimo selame, bez rukovanja, i to s preporučenim razmakom i bez većeg zadržavanja. Neke susrete moram izdvojiti; ….Pred samo podne sretam Irfana Meštrovca te nakon pitanja reče mi: “Iftar mi je u nedjelju veče, dođite ti i hanuma”. Rekoh mu: Znaš da se mi ne smijemo kretati, a tebi je dozvoljeno da sabereš samo svoju porodicu, hadži hanumu – majku, djecu zetove. Na ove moje riječi Irfan odmahnu rukom i ode u Haddadan džamiju na džumu, a ja samo tužno pogledah u džamijska vrata i nastavih put prema kući. Iznad džamije Esme sultanije prolazim. U avliji džematlije propisno se po preporukama poredali razdvojeni, tako da su popunili dobar dio avlije. Mujezin poče učiti ezan, a meni se srce cijepa, hoće iskočiti. Mujezin umiljatim glasom Svevišnjeg priziva, Poslanika Božjeg imenom doziva. Poziva na namaz, poziva na spas, a ja moram ići kući, jer vrijeme dozvoljenog kretanja meni ističe, a i preporuka je da osobe iznad 65 i ispod 18 godina još ne dolaze na džumu. U plaču, sam sebe pitam, jeli moguće da ja u vrijeme ezana za džumu od džamije idem kući. Bez obzira na sve odluke i preporuke, strah me je, bojim se Uzvišenog Allaha. Čini mi se da će me Allah kazniti. Pa u avliji ima još mjesta, ja imam abdest, mogao sam na kraju prostrijeti serdžadu i preslušati hutbu i klanjati džumu, a mogao bih i bez serdžade na ovoj mubarek bosanskoj zemlji koja je polivena i plaćena šehidskom krvi, klanjati-sedždu Uzvišenom Allahu učiniti. Lomim se, ali ipak kažem; Neću ja biti u grupi onih koji krše odluke državnih organa i odluke i preporuke vijeća muftija Bosne i Hercegovine. U kući, sa suzama niz lice, gledam i slušam hutbu hafiza Mensur-ef. Malkića. Svaka mu je riječ mehlem za srce i dušu, ali ja sam ipak bez džume i danas bio”.

Molim Uzvišenog Allaha da nas obaspe Svojom milošću, te da što prije od nas otkloni ovo veliko iskušenje i neka bude ovo posljednja džuma u mome životu kojoj ja nisam mogao prisustvovati. Amin.

Bez vjere nema ni morala. Koliko su se izgubile prave društvene vrijednosti u današnjem društvu?

Bez morala nema ispravne vjere. Naš veliki ‘alim šejh Mustafa-ef. Čolić je kur’nsku riječ Et-takva prevodio: “Budite potpuno moralni”, što znači da insan treba potpuno islamizirati sve svoje organe i fizičke i metafizičke. U današnjem društvu u mnogome su se izgubile prave moralne vrijednosti. Mnogi događaji kod nas i u svijetu svakodnevno nas u to uvjeravaju.

S punim pravom možemo reći da ste bili uz Jajčane i Jezerane kad je bilo najteže. Od mira preko ratnih golgota do povratka na ognjišta. Da li ste zadovoljni s cjelokupnom slikom stanja društva u Jajcu u svim segmentima?

-Insan se ne smije nikada opuštati govoreći dobro je stanje. Jer koliko je god dobro, treba težiti ka još boljem, naravno uključujući i svoj puni doprinos da stanje bude bolje, jer u predaji stoji da je najbolji onaj koji koristi ljudima, a najgori je onaj koji šteti ljudima. Narodna mudrost kaže da treba najprije pomesti ispred svoje avlije.

I ljeti, a posebno u zimskim danima svjedokom sam da mnogi neće da očiste snijeg ni ispred svoje avlije, nego se to ugazi, zatim smrzne i eto opasnosti da neko upadne, povrijedi se i čak slomi ruku ili nogu. Na ovo stanje sam upozoravao više puta i putem hutbe, govora, a i putem društvene mreže. Isto tako sam govorio kada nam je u Jajcu neka firma, (nije bila iz Jajca) popravljala trotoar u jednom dijelu grada, rekavši da toj i takvoj firmi ne bih povjerio ni dvije ovce na čuvanje, a kamo li popravljanje staze kuda se insani svakodnevno kreću.

Nemam namjeru nikada, a pogotovo uz ramazan ljude kritikovati. Nemam namjeru biti ničiji savjetnik niti kadija. Ali kada me već pitate reći ću ono što me posebno pogađa u ovim posljednjih tri četiri godine, a čemu su svjedoci svi građani naše lokalne zajednice, a to su vrlo česta saopćenja i priopćenja od onih koji vode lokalnu zajednicu, a tako vam je i na federalnom i na državnom nivou.

Zašto ne bi partneri u vlasti Općine Jajce svaki radni dan ili barem u tri četiri dana sjeli i razmijenili mišljenje šta bi bilo najpreče da danas i u narednim danima uradimo za našu lokalnu zajednicu, za sve njene građane. Daj da poredamo prioritete, jer sve se potrebe ne mogu odmah riješiti.

Čitajući saopćenja i priopćenja, čovjek stiče utisak kao da su jedni u Americi, a drugi u Rusiji, a svi su pod jednim krovom u istoj zgradi i ulaze i izlaze na ista vrata. Od međusobnih optuživanja građani Općine Jajce nemaju nikakvu korist, a izabrani su, i prihvatili se da služe na korist svim građanima.

Ono što posebno trebamo svi shvati da je Uzvišeni Allah nama dosudio da živimo pod ovim istim parčetom neba, na istim prostorima, hodamo istim putevima, udišemo isti zrak, pijemo istu ovu bosansku vodu..A što posebno svaki pojedinac treba imati na umu da će se za sve, pa čak i za najmanji postupak, trebati položiti račun pred Uzvišenim Allahom. Naša ovodunjalučka djela će biti u korist nas, ili protiv nas.

Dobili ste nadimak Jezerak iako niste iz Jezera rođenjem. Koliko je „Mala bosanska Venecija“ ostavila traga na Vas i njeni ljudi?

-Kada sam postavljen za glavnog imama početkom 1977. godine po službenoj dužnosti obilazio sam džemate na području Jajca, a pošto sam dolazio iz Jezera mnogi su mislili da sam i rođen u Jezeru, te su mi tako dali nadimak Jezerak.

Jezero kao mjesto svakog posjetioca opčara, a možete samo zamisliti kada neko provede u njemu dvadeset godina života koliko ga zavoli. Jezerske ljepote se ne mogu opisati, one se mogu samo doživjeti, a zatim uvijek u sjećanju ostati.

U vremenu moga dolaska i boravka Jezero i njegova okolina je imalo dobar broj stanovnika. Mjesto Jezero je imalo solidan džemat. Jezero je imalo dosta otmjenih ljudi. Imalo je veliki broj žena – pravih hanuma, imalo je dobru omladinu, djecu. Sve je to davalo puninu ovome mjestu kao jednoj pravoj čaršiji. Sve džematlije sam u glavu poznavao u Jezeru, Čerkazovićima, Ljoljićima, Stupnoj, Đumezlijama, Žaovinama, Memićima.

Posjećivao ih i oni su nas posjećivali. Zavolio sam ih, a i oni mnogi su mene zavoljeli. Mnogi su prilikom zločina ubijeni, Rahmet njihovim plemenitim dušama. Mnogi su raseljeni po čitavom svijetu. S većinom živih i danas održavam veze. Ni najveće razdaljine kao što su skandinavske zemlje i Australija nisu prekinuli naše veze.

U vašem pitanju kazali ste da sam i u najtežim vremenima bio uz jajčane i Jezerane, a ja ću dodati da su mnogi Jezerani u najtežim danima 1993. i 1994. godine, kada smo u Zenici živjeli u najvećoj oskudici brinuli se za mene i moju porodicu, a neki to redovno čine i danas. Dobročinstvo tih osoba nikad se ne smije, ali i ne može zaboraviti. Mi smo u Jezeru bili i živjeli svi kao jedna velika porodica. Brojni su primjeri kojima bih ovo mogao potkrijepiti, a navest ću samo sljedeće: “Kada je moj sin Fahrudin 1981. godine upisao Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu priređen mu jeispraćaj od strane učenika osnovne škole koga se i danas živo sjećamo. Džematlije su, također dolazile na mubarek, čestitanje i ispraćaj, iako je u džamiji tim povodom održan mevlud kome je prisustvovao veliki broj džematlija. Drugo što želim istaći jeste onaj jezerski komšiluk; posjete i mehabbet uz kahvu, šerbe, gurabiju, kolače, a u zimskom periodu i uz tevsiju ispečenog krompira s masnim sirom, pričajući o svojim potrebama, a nikoga ne ogovarajući. Vladalo je veliko povjerenje među nama komšijama. Nisi morao zvati i pitati da uzmeš iz avlije neku alatku, poslužiš se i vratiš je na isto mjesto.

Teško je, zaista teško nekoga posebno izdvojiti, ali ću ipak spomenuti rahmetli Aziza Šabića i njegovu Zilku hanumu koji su u meni prepoznali istinskog brata, te se bratski i ponašali. Tako sam ja i danas amidža njegovim kćerima, koje me zaista paze kao rođenog amidžu.

Da li mogu i hoće li nove generacije moći da sačuvaju sve ove adete, običaje i tradiciju naših prostora koji se gube razvojem tehnologije?

-Nove generacije mogu, imaju znanje i mogućnost da sačuvaju naše adete i svu tradiciju, ali samo ako budu htjeli. Tehnologija nam samo treba kao pomagalo da lakše živimo i komuniciramo, ali je ne smijemo upotrijebiti na uštrb naše lijepe muslimansko-bošnjačke tradicije. Svako od nas treba čuvati svoje korijene i ponositi se svojim jezikom, odjećom, ilahijom, sevdalinkom……Musliman-Bošnjak treba svoje voljeti, promovirati i prakticirati, a drugoga i drugačije poštovati.

Možete li izdvojiti neki zanimljiv događaj ili priču koja je obilježila Vaš rad za MIZ Jajce?

-Teško je izdvojiti bilo šta. Mnogo je, zaista mnogo tih događaja. Za mene je najvažnije da sam, Elhamdu lillah, svoj aktivni imamski poziv koji sam obavljao preko 46 godina i dužnost glavnog imama koju sam obavljao preko trideset godina uspješno priveo kraju, da sam na zadovoljstvo rukovodioca Islamske zajednice uspješno obavljao povjerene dužnosti, te da sam 4. januara 2013. godine, bez ikakvih trzavica predao ovu odgovornu, ali i časnu dužnost mome nasljedniku prof. Zehrudin-ef. Hadžiću. Taj dan sam javno rekao: “Danas sam ja najradosniji insan u Bosni i Hercegovini”. Molim Uzvišenog Allaha da bude zadovoljan mojim radom, a da Zehrudin-ef. pruži Svoju pomoć u obavljanju preuzetog emaneta.

Koja je Vaša poruka za kraj našeg razgovara?

-Neka svako radi svoj posao, neka svako brine o preuzetim emanetima, neka svako pogleda u svoje mahane i neka ih otklanja prije nego što pogleda u tuđe mahane, neka svako bude prema drugom kako bi želio da drugi budu prema njemu, poštujmo starije i iskusnije i od njih uzimajmo pouku, nemojmo čim steknemo fakultetsku diplomu laktati se da zasjednemo na neku funkciju, imadnemo samilost prema mlađima i dajmo im šansu da se i oni dokažu. Snaga i znanje mladih i životno iskustvo starijih, uz Allahovu dž.š., pomoć, mogu ostvariti velike uspjehe i učiniti da nam svima bude bolje.

(Jajce Online)

Medžlis islamske zajednice Jajce ©2021

Web realizacija: Sandro Nuhanović