Nedavno je publicirana knjiga Kazivanja Zehrudina Hadžića, glavnog imama Medžlisa Islamske zajednice Jajce i sabornika u Saboru IZBiH. Knjiga je nastala kao posljedica autorove potrebe da sa sobom i s drugima podijeli razmišljanja o životu i smrti, prolaznosti i vječnosti, nama i onima koji bijahu prije nas. Žanrovski neodrediva i nesvodiva na savremene knjiške kategorije, knjiga najviše podsjeća na klasičnu medžmuu u kojoj autor bilježi svoja i tuđa razmišljanja, svoje i druge pjesme, zastaje nad svojom i tuđim sudbinama. Ipak, ako bi se knjiga trebala žanrovski odrediti, moglo bi se reći da je to zbirka tekstova na granici eseja, hutbe i hićaje.

Kazivanja su podijeljena u jedanaest poglavlja, što nosi snažnu simboliku. Kako autor ističe u uvodu, time želi podsjetiti na 11. juli i genocid nad Bošnjacima Srebrenice, ali i na jedanaestero braće poslanika Jusufa, a. s. Naslovi poglavlja upućuju na velike teme kojima se autor bavi i kroz čiju optiku nazire vlastitu egzistenciju: Život, Vjera, Znanje, Porodica, Domovina, Narod, Sloboda… Već iz naziva poglavlja da se naslutiti da je Hadžić pisao knjigu o identitetu – etničkom, nacionalnom, insanskom, vjerskom, domovinskom… Otuda knjiga nekada ima prizvuk programskog teksta. Autor od čitaoca izričito zahtijeva da naziv domovine Bosne i Hercegovine piše uvijek u punini, a nikada kao skraćenicu, da stane i stoji dok sluša himnu

“Kao bilbord ove knjige je zapovijed: Zaborav je zabranjen Bošnjacima, a halaliti se neće onima koji zaborave Armiju Republike Bosne i Hercegovine, šehide i obrazovanje. Ovdje je i poziv na aktivizam bez nostalgičnog spominjanja zlatne prošlosti, proklinjanja trenutne sudbine i pesimistične slutnje budućnosti. Prema autorovoj analizi, postoji stručna, naučna i politička istina. Svi imamo pravo na slobodu, i to se ovdje bespogovorno prihvata, ali se i kritikuje sloboda koja je iznad morala”, piše dr. Nermin Šušić u predgovoru.

Možda i najljepše stranice ove knjige jesu one u kojima autor, poput Ljubušaka, bilježi živi puls svoga naroda, čudesne priče o saburu i tersluku, ljubavi i inatu. Na momente iz ove knjige progovara čisti, nepatvoreni jezik kolektivnog bošnjačkog bića, jezik u kojem se osjeti drhtaj duše u prsima bosanskog čovjeka. U nastavku donosimo nekoliko isječaka iz Hadžićeve knjige.

NAROD TUĐINE

Otići iz svoje domovine “trbuhom za kruhom”, živjeti u tuđini, imati jednu domovinu u srcu a drugu u svom životu nimalo nije lahko. Biti tako blizu, a tako daleko! Ostvariti životni san u tuđini. Daleko od topraka, daleko od Miladina, Mehe i Dragana, daleko od mezara i grobalja, daleko od bosanskih vrleti i izvora, daleko od sebe i svog. Hvaliti tuđinu, a kuditi svoje. Željeti bolje sutra, a dočekivati stara jutra! Narod kojeg sudbina otjera, tuđina iskoristi, domovina doziva, rodbina poželi… Narod između dva svijeta. Između potrage za boljim životom u tuđini i potrebe za svojim životom na svom. Niti su dovoljno dugo u tuđini da je prihvate, niti dovoljno dugo van Bosne da je zaborave. Treća generacija! Narod dijaspore! Ovdje od njih očekuju pare i glasove. Tamo od njih traže dobre radnike, poslušne. Tamo su uspješni pojedinačno. Ovdje se hvališu zajedno, a ništa ne znaju zajedno. Ne vole biti zajedno. Ni tamo, ni ovdje! “Zadovoljni” su da se na njih gleda kao potrebu. Vole svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu više od nas ovdje. Požele je! A kada dođu, onda ih silne procedure naljute. U Bosni ništa nije jednostavno, ni papir dobiti, a kamoli snove ostvariti. Ostvaruju snove u tuđini, a sanjaju bolju Bosnu s tablicama strane države i pjesmama “Južnog vetra” u autu. Niti ima Bosne bez bosanske dijaspore, niti srca bosanskog u dijaspori bez Bosne. Praznina u tuđini nikada ne prestaje.

OVIMA I ONIMA

Često čujemo da ljudi traže halal / oprost od drugih ljudi, do te mjere da za svako urađeno nedjelo ili neurađeno djelo zbog svoje bahatosti i nesposobnosti traže halal. Ima i onih koji ne traže halal! Jedan od velikih ljudi kazao je: “Oprost je vrlina velikih.” Čak je jedan od velikih ljudi kazao: “Sve svima unaprijed halalim / opraštam.” Neko je kazao: “Treba oprostiti / halaliti, ali ne treba zaboraviti.” E, ja niti ću zaboraviti, niti ću oprostit / halaliti, uz Božiju pomoć. Neću halaliti niti zaboraviti ni Onima, a ni Ovima. Onima koji su u ratu rušili domovinu. Ovima koji u miru ruše domovinu. Onima nemam pravo halaliti zbog šehida. Ovima nemam pravo halaliti zbog nepravde. Ja im ne halalim. I ne samo to – ne treba im, ni Onima ni Ovima, ako Bog da, dozvoliti da zbog svojih (ne)djela traže halal.

BIO JE ČOVJEK

Bio je običan čovjek. Volio je svoje mjesto, svoju čeljad i Bosnu. Bio je musliman koji se ni u čemu nije isticao. U “doba vjernika” nije se “pravio” velikim vjernikom, a u doba komunizma nije se pretvarao da je veliki nevjernik. Ostao je dosljedan! Nije bio povodljiv, imao je mišljenje i stav o svemu. Mislili su da je komunista / član partije; međutim, među rijetkim činovnicima tog doba nije bio, nikad nije dobio člansku kartu. Govorio je da su neke ideje komunizma slične idejama islama, samo da je suština komunizma daleko od života tadašnjih komunista, kao što je suština islama daleko od života današnjih muslimana. Bio je običan čovjek s neobičnim pogledom na svijet. Nije volio raditi, uvijek su drugi za njega radili. Nije se često (u)znojio, a kada bi radio – onda bi baš zapeo. Volio je ovaj svijet i njegove čari. Volio je biti u društvu. Volio je da je uvijek on upravu, nije sebi dao “dogovoriti”, pa makar i naopako bilo. Govorio bi: “Ako tebe neko počasti, i ti njega počasti, a nemoj da ti stalno druge častiš, a oni tebe nikad.” “Ako ne moraš nekuda ići, bolje ti je kući ležati.” “Nikoga prvi ne diraj, ali ako tebe neko dirne – vrati mu duplo, pa taman da ti ga je mati rodila.” “Ostarit ćeš a nećeš znati šta su ljudi, ljudi su pokvareni.” Često bi im vjerovao i prevarili bi ga. Volio je životinje, volio je mačke i svaki dan ih hranio. Često bi se svađao s komšijama, nekada nije bio upravu, ali “tjerao” je svoje. Volio je druge zafrkavati, a sebe nije dao. Bio je optimista u životu i govorio bi: “Nemoj se ti sekirati – neka se drugi sekiraju!” “U ljute ciganke prazna torba, ne traži – ali uzmi što ti se nudi.” Pomagao je ljude, a nisu to cijenili. Ali on je cijenio svoje, govorio bi: “Ja imam najbolju nafaku u selu. Niko ne živi dobro kao ja i ne mogu se Bogu nazahvaljivati.”

Volio je dobro pojesti, nije žalio para za to i nije bio škrt. Pravedno je postupao prema ljudima. Zadužio je mnoge, a nikome nije ostao dužan. Bio je brzac! Danima ne bi ništa radio, a onda za jedan dan bi sve završio. Mogao je taj vakat ležati, čitati novine i slušati radio! Govorio bi: “Mali! Sve će se zvati lani i sve će biti, samo nas neće biti.” I, eto, njega nema, a mi smo još uvijek tu. Srest ćemo se opet, ali ne još! Do našeg susreta, neka ti je lahka crna zemlja, ljudino! (Posvećeno mom ocu).