Piše: prof. Zehrudin ef. Hadžić, glavni imam MIZ Jajce

Sudbina je neuhvatljiva poput duge i neizvjesna poput brodice na uzburkanome moru.

Nijedan čovjek ne zna svoju sudbinu. Ona je između Božjeg sveznanja i čovjekovog neznanja. Sudbina je između Božje volje i čovjekova izbora, izmežu Božjeg suda i čovjekove odgovornosti. S druge strane, sudbina je čovjeku bliska i izvjesna, poput dolaska jutra poslije noći i Sunca poslije kiše. Nikada ne zakasni niti se prije pojavi, bude tačno na vrijeme.

Sudbina je određena. Njena odredba obuhvata prošlost, sadašnjost i budućnost. Prošlost je poput prolivenog mlijeka, za kojim nema koristi žaliti. Sadašnjost je naš izbor, zbog kojeg valja raditi. Budućnost je projekcija naše prošlosti i sadašnjosti.

Zadovoljstvo odredbom u prošlosti, rad u sadašnjosti i planiranje za budućnost je najveći stepen vjerovanja u Boga.

Izreka kaže:“Ha pjev’o, ha plak’o, biće ‘nako“, i nikako drugačije. Bit će onako kako je dragi Bog odredio. On je odredio, pera su podignuta, mastilo osušeno i ljudske sudbine zapisane.

Sudbina je Božje znanje onoga što je bilo, šta je sada i šta će biti, jer samo je dragi Bog sveznajući. Sudbina podrazumijeva Božju volju, dozvolu i kontrolu svega što se dešava, jer ništa se ne događa bez Njegove volje. Niti jedan list ne opadne, a da On ne zna.

Sudbina daje čovjeku slobodu izbora u onome što Bog već zna, i biti će pitan za ono što uradi u svome životu, a sam ne zna, jer je odgovoran za svoju sudbinu.

Čovjek se raduje i tuguje zbog svoje sudbine, nada se i očajava, brine se i prepušta joj se. Ne može je spriječiti, ne može usporiti, ne može ubrzati.

I na kraju, spoznaja sudbine čovjeka čini principijelnim. Zadovoljstvo sudbinom čovjeku daje smiraj. Prihvatanjem sudbine čovjek misli, govori i radi, a pri tome vjeruje da sve što se događa je Božje određenje.

(MIZ Jajce)